... zaključni dio obilaska sela Zrin jesu fotke nekoliko kuća iznad kojih vrijeme plače. Evo ih, meni su te stare kuće divne. U mnogima nitko ne živi, a pogotovo ne izvorni Zrinjani ili njihovi potomci. Malo kuća, malo flore i faune.
* 29. srpnja 2019 nakon 76 godina, prvi put zazvonilo zvono u Zrinu! (slika gore)
* Prigodom obilježavanja krvavog partizanskog genocida i sjećanja na stradale hrvatske žrtve u Zrinu, 7. rujna 2008. na temeljima župne crkve Našašća Svetog Križa, misno slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić.
* U svojoj propovijedi je rekao: Danas nije moguće ne sjetiti se jednog drugog uništenja vašega grada: onoga po rukama mržnje i nasilja onih koji se danas nasilno pokušavaju bezazleno zvati antifašistima. Datumi su značajni: 7. rujna 1566. uništile su osmanlije Zrinski grad Siget, i njegove branitelje. Dana 9. rujna 1943. uništili su tzv. antifašisti grad Zrin i njegove stanovnike.
* Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto.
* Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci.
Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, do danas se nijedan Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište. Čak ni danas nijedan Zrinjanin ne može ostvariti pravo da mu se vrati bar komadić zemlje gdje mu je nekada stajala kuća.
Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, do danas se nijedan Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište. Čak ni danas nijedan Zrinjanin ne može ostvariti pravo da mu se vrati bar komadić zemlje gdje mu je nekada stajala kuća.
* Župna crkva Našašća Svetog Križa srušena je do temelja, od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Od kuća starog Zrina ne postoji ni jedna jedina. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve Svete Marije Magdalene (dolje u sliki) u nekadašnjem groblju i starog grada. Nakon ‘Oluje’, od 1996. godine pa na ovamo, preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji, svake se godine okupe u Zrinu u nedjelju koja je najbliža blagdanu Male Gospe.
* Na Malu Gospu 1943. zvona su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje. Ostaje konačno pitanje kada će ta tragična istina dobiti dovoljno medijskog prostora?
Osvrt na tragediju g. Damira Borovčaka:
* * Neki su partizanski promicatelji to prikazali kao napad na ustaško gnijezdo, što je tipično za njihovu ratnohušačku retoriku i lažno prikazivanje događaja. Naime, uobičajena je terminologija takvih autora da se hrvatsko stanovništvo uvijek naziva ustašama. Konačno, to se potvrdilo i u obrambenom Domovinskom ratu kad su agresivni srbočetnici sve Hrvate nazivali ustašama. Nažalost, povijest se ponovila, pa je na isti način hrvatsko stanovništvo Pounja 1991. ponovno prognano iz svojih domova.
... vrijedi ponoviti imena "silnika" pod krinkom petokrake: *** U rujnu 1943. partizanski komesar Vladimir Bakarić donio odluku upotrijebiti sve snage i Zrin “uništiti, poubijati i raseliti stanovništvo, srušiti sve kuće i zaorati zemlju na kojoj se nalazilo selo, tako da od njega ne ostane ni traga ni glasa”, što predstavlja ništa drugo nego genocid kojim se ne istrijebljuje samo hrvatsko stanovništvo, nego i svi tragovi njegova postojanja. S obzirom na to da su se borbe vodile doslovno za svaku kuću selo je pretrpjelo veliku materijalnu štetu.
*** Okružen tzv. srpskim selima i brojnim partizansko-četničkim dragovoljcima, pod zapovjedništvom Ivana Rukavine Siđe iz sela Moščenice nedaleko Petrinje i Ivana Gošnjaka iz Ogulina, izvršen je napad na Zrin, koji je branilo manje od 200 hrvatskih branitelja. Nakon 2 dana žestoke borbe 9. i 10. rujna 1943. partizani su prevladali. Među braniteljima je preživjelo samo njih 16.
