preuzeto s: Lord of Motors
subota, 4. veljače 2012.
petak, 3. veljače 2012.
srijeda, 1. veljače 2012.
... Lipik!
Grad Lipik sastoji se od 26 naselja (stanje 2006), to su: Antunovac, Bjelanovac, Brekinska, Brezine, Bujavica, Bukovčani, Dobrovac, Donji Čaglić, Filipovac, Gaj, Gornji Čaglić, Jagma, Japaga, Klisa, Korita, Kovačevac, Kukunjevac, Lipik, Livađani, Marino Selo, Poljana, Ribnjaci, Skenderovci, Strižičevac, Subocka i Šeovica.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lipik kao naselje i lječilište postoji nekih dvjestotinjak godina, no korijeni mu sežu puno dalje u povijest, točnije u vrijeme Rimskog carstva. U domovinskom ratu
Lipik je katastrofalno razrušen. Uništena je gospodarska
infrastruktura, ali i veliki dio dobara iz kulturne baštine: razaranja
na području Lipika ravna su onima u Vukovaru.Od začetka do II. svjetskog rata [uredi]Samo naselje i lječilište stari su dvjestotinjak godina, no korijeni mu potječu još iz rimskog doba, te postoje brojni arheološki dokazi da je kraj već u to vrijeme bio naseljen, a o Lipiku kao rimskom kupalištu govore i neki napisi više autora (dr. Hinko Kern, Luka Ilić Orlovčanin, Rudolf Horvat, Ernest Kramberger, Julije Kempf, prof. Dubravka Sokač Štimac...)Međutim, tek u srednjem vijeku Lipik je detaljnije opisan, pa tako saznajemo da je u to doba grad pripadao vlastelinstvu "Bijela stijena". Iz 1517. godine poznat je zapis Ivana Kapistrana u kojem spominje ljekovitost "Lipičkih toplica", a kasniji putopisci pišu o ljekovitom vrelu gdje se okolno stanovništvo liječi. Često je mijenjao vlasnike, te su u njemu uživali mnogi vladari uključujući Matijaša Korvina i Nikolu Šubića Zrinskog. Od godine 1671. Lipikom je upravljala Carska komora. Nakon oslobođenja ovog prostora od Turaka 1691. godine, Lipik se spominje kao naselje u kojem je ostalo nekoliko hrvatskih seoskih obitelji - starosjedilaca. Godine 1728. car Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva darovao je selo Lipik, zajedno s naseljima pakračkog vlastelinstva, barunu von Imbsenu. Prema popisu stanovništva iz 1736. godine, Lipik je tada imao 44 domaćinstva. Godine 1743. Lipik kupuje barun Ims, kasnije od njega barun Franjo Trenk, zatim Šandor de Slavnica, a godine 1760. Lipik postaje vlasništvo obitelji daruvarskih grofova Janković. Negdje iz tog vremena potječu prvi zapisi o ljekovitoj vodi po kojoj je Lipik postao poznat. Zapis iz 1777. spominje „jednu drvenu zgradu s tri kupaonice", a već 1782. toplice imaju četiri kupelji: „opću", „grofovu", „gospojinu" i „episkopovu". Tada se po prvi put počinje i mjeriti temperatura vode. Pravi „procvat" lječilišta počinje u prvoj polovici 19. stoljeća. Grof Izidor Janković gradi tada novu kupališnu zgradu u kojoj se nalaze tri kupelji. U isto vrijeme sagrađena je i „Gostiona kod izvora", koja postaje jezgrom oko koje se nastavilo razvijati naselje. Istovremeno, ograđeno je 25 hektara zemljišta za perivoj, gradi se prvi drvored, te poznata Ergela lipicanaca. Godine 1861. grof Julije Janković prodaje cjelokupno vlastelinstvo francuskoj kompaniji „Henry D'Heureux - Gibal" koja je za svoje potrebe izgradila željezničku prugu od Lipika prema Beču, što je osobito pogodovalo kasnijem razvoju Lipika. Lipik počinje poprimati urbani izgled od godine 1867. Tada, naime, od Francuza kupuje kupalište gospodin Antun Knoll, rodom iz Vukovara, i preuređuje ga. Izgrađen je i novi zdenac, dubok 123 metra, te je 23. veljače 1870. godine nad površinom izbio novi izvor, neobično jak i veoma vruć, jodom bogate vode. U Knollovo doba prošireno je kupalište, uređen novi veliki perivoj, sagrađen veliki broj ljetnikovaca, a kupalište je dobilo mogućnosti i ljetnog i zimskog kupanja. U te 23 godine, koliko je Knoll bio vlasnik kupališta, isušena je močvara, iskopani su arteški bunari, sagrađene su dvoje nove kupke. Istodobno, naselje je prošireno, a nasuprot kupalištu grade se vile, škola i pošta. 1872. godine sagrađen je i hotel „Garni". Od 1890. godine novi vlasnici postaju Josip Deutsch i Ernst Schwimmer. Oni nastavljaju izgradnju i proširenje lječilišta i adaptiraju stare objekte. Po projektu budimpeštanskog arhitekta Gustava Ratha 1893. godine se gradi „Kursalon", najveći i najreprezentativniji objekt u Lipiku. Godinu dana kasnije Lipik dobiva električnu energiju, a tri godine potom dovršena je i željeznička pruga Bartz - Banova Jaruga - Lipik - Pakrac, pa se od tada flaširana mineralna voda izvozi na šire tržište, a brojni svjetski stručnjaci dolaze u Lipik i proučavaju svojstva ljekovite vode. Godišnje je u to doba Lipikom prolazilo i po tri tisuće gostiju. Na prijelazu stoljeća, Lipik je stao u red najpoznatijih europskih lječilišta, uz bok Baden-Badenu i Karlovym Varyma. Razvoj grada prekinuo je privremeno Prvi svjetski rat. Ponovni uspon bilježi se od 1920. godine. Vlasnikom lječilišta tada postaje zagrebačka „Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze". Lječilište je obnovljeno i zablistalo starim sjajem. Istodobno su građeni hoteli, pansioni i vile. U toj fazi turizam je, uglavnom, bio lječilišni, a tek djelomično rekreativni. Tako je, malo po malo, počeo obuhvaćati i druge lokalitete u blizini Lipika. Ipak, Lipik je bio najjače turističko središte, pa je godine 1938. ubilježen kao drugi grad po broju noćenja u tadašnjoj kraljevini Jugoslaviji. Po drugi put razvoj lječilišta prekida rat. Kroničari pišu kako su se teška ratna stradanja od 1941. do 1945. odrazila znatno i na lipičkom turizmu. Unatoč tome, prve bolesnike lječilište prima već 1946. godine, gotovo odmah po završetku rata. U to se vrijeme radilo sezonski, samo nekoliko ljetnih mjeseci, a za vrijeme „mrtve sezone" lječilište se moderniziralo. Tijekom sljedećih deset godina lječilište se povećava adaptacijama i dogradnjama, a sagrađen je i olimpijski plivački bazen. Šezdesetih godina preuređuje se tadašnji „Hotel Lipik", te dobiva i novo ime „Hotel Begovača". Druga polovica XX. stoljeća [uredi]Lječilište Lipik postaje 1971. godine Bolnica za neurološke bolesti i rehabilitaciju „Božidar Maslarić". Sljedećih dvadesetak godina Bolnica sve više prerasta u suvremenu medicinsku ustanovu. Od nekadašnjeg lječilišta s tri kupke prerasla je u moderno opremljenu bolnicu s više od 400 kreveta, u kojoj se liječe i rehabilitiraju bolesnici s neurološkim, reumatskim, ortopedskim i vaskularnim bolestima, kao i bolesnici s post-traumatskim smetnjama.Istodobno s lječilišnim kompleksom razvijao se i rastao i sam gradić. Iako je lječilište dominiralo gradom, tvornica ravnog stakla i proizvodnja mineralne vode dodali su Lipiku i industrijska obilježja. No, ipak, industrija nije potisnula turizam; sadržaji novosagrađenog hotela „Lipik", dobro upotpunjeni zabavno-trgovačkim centrom, kuglanom, školom jahanja, novim kompleksom bazena, teniskim igralištima te mogućnostima lova i ribolova predstavljali su i dalje neodoljiv mamac za tisuće turista. Lipik je, u to doba, sasvim opravdano nosio epitet turističkog grada. Temperatura vode pri izvoru je 60°C, bogata je mineralima fluora, natrija, kalcija te je pogodna za lječenje bolesti lokomotornog sustava, išijasa, lumbarga, multiple skleroze i dr. U liječenju se koristi i ljekovitim muljem. Mineralna voda upotrebljava se za piće, a na tržištu je poznata pod nazivom „Studenac", „Studena", „Deit". Lipički je kraj također poznat po uzgoju lijepih i cijenjenih konja lipicanaca u obližnjem Izidorovcu, gdje je Izidor Janković početkom XIX. stoljeća pokrenuo njihov uzgoj. U okolici postoje mogućnosti lova i ribolova, a dobra cestovna i željeznička povezanost privlače mnogobrojne izletnike i turiste. Kursalon, Wandelbahn, bazeni, ergela, hoteli, vile, fontane, perivoji i park neke su od znamenitosti koje Lipik posjeduje. Osim urbanista i arhitekata koji su maštali o obnovi lipičkog perivoja i mnogi su poslovni ljudi iz svijeta bili zainteresirani za ulaganje u razvoj Lipika. Još početkom lipnja 1991. godine njemački poduzetnik Uwe Paschen bio je ozbiljno zainteresiran za obnovu Lipika. Po njegovim vlastitim riječima, bio je siguran da bi Lipik, uz izvjesna ulaganja, mogao zasjeniti i ona najbolja razdoblja iz svoje povijesti. U tu je svrhu gospodin Paschen bio spreman uložiti čak 20 milijuna njemačkih maraka. Kako je sam tada izjavio, „Čitav je kraj jednostavno prelijep, prometni položaj turističko-rekreacijskog centra neobično pogodan, arhitektura starih objekata atraktivna. Kad tome dodate ljekovitu vodu, spektar medicinskih usluga, mogućnosti za lov i ribolov, rekreaciju, sport i zabavu dobili ste sve što treba imati jedno moderno turističko središte." Od Domovinskog rata do danas [uredi]Sve je ovo uništeno srpskom agresijom na Republiku Hrvatsku. Lipik je tada rušen nebrojenom količinom topničkih projektila. U kratkom je vremenu srušeno ono što je građeno stoljećima.„Kursalon" i hotel "Lipik" izgorjeli su nakon dana i pol neprekidnog gađanja eksplozivnim i zapaljivim projektilima. Kompleks bazena je uništen granatiranjem, perivoj je ozbiljno stradao od brojnih eksplozija projektila, a još više od njihovih krhotina i motornih pila. Bolnica je ozbiljno oštećena, kao i gotovo 90% stambenih objekata u Lipiku. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po broju projektila na kvadratni metar površine vjerojatno i veća. Bolnica je bila prva na udaru, teško su oštećeni dječji vrtić i osnovna škola, spaljen je Dom za nezbrinutu djecu, potpuno je uništena lipička ergela lipicanaca, katolička je crkva eksplozivom raznesena doslovce do temelja. Iako je većina obiteljskih kuća, javne infrastrukture i gospodarskih objekata obnovljena, još uvijek stanje grada nije dovedeno u predratno stanje. Gospodarski razvitak ponovno je u zamahu, ali postoji ipak nedostatak turističkih kapaciteta i sadržaja. Da bi se sve ponovo izgradilo, nedostaje prije svega financijskih sredstava, jer planovi i studije već odavno postoje. ... podatci preuzeti s: Wikipedija | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
... Chuck Norris - leksikon!
Chuck Norris je nedavno odlučio prodati svoju mokraću kao energetsko piće. To je piće danas poznato kao Red Bull.
Chuck Norris je zabranija buri da puše u Zagrebu.
Ne postoji lezbijka. Postoji samo žena koja još nije srela Chucka.
Zašto se svemir širi?
Jer bježi od Chuck Norrisa!
Zašto nema života na Marsu?
Chuck Norris je već bio tamo!
Kako se zove čovjek koji nakon tučnjave s Chuckom Norrisom ostane invalid?
Srečković!
Chuck Norris je zabranija buri da puše u Zagrebu.
Ne postoji lezbijka. Postoji samo žena koja još nije srela Chucka.
Zašto se svemir širi?
Jer bježi od Chuck Norrisa!
Zašto nema života na Marsu?
Chuck Norris je već bio tamo!
Kako se zove čovjek koji nakon tučnjave s Chuckom Norrisom ostane invalid?
Srečković!
... transformacija!
... iz ljudskog bića u spodobu, nakazu, rugobu !
... piercing i tetoviranje u mozgu idiota kao podnaslov slike !
ponedjeljak, 30. siječnja 2012.
nedjelja, 29. siječnja 2012.
Bikerski kod
Jednom su svi bikeri
dijelili zajedničku sudbu, nepisano pravilo moralnosti i ponašanja koje
je nadilazilo riječi i koje je bilo izgrađno na djelima.
Nikada nije napisana Biblija o ovom bikerskom kodu niti je ikad
postojala potreba za time. Ali vremena se mjenjaju uz očitost kako ima puno
novih vozača na cestama. Danas mnogi vozači koje vidite kako piče po cestama
upravo su i vjerovatno obučeni u šorceve, majičice, košuljice i
tenisice/cipelice, umjesto u jeans, kožu, čizme. A najgrublji, najopakiji biker
pored kog se zaustavite i pogledate ga - mogao bi biti vaš liječnik ili pravnik
i mogao bi nositi rolex ili zlatni nakit ispod kožne jakne. Nema ničeg lošeg u
tome, dokle god ovi novi "jahači" uče poštivati "Kod " baš
kao što smo i mi old-tajmeri morali.
[b]Biti biker podrazumjevalo je korištenje svoje kreativnosti služeći se
samo svojom ustrajnošću i dovitljivošću, pretvaraš život u nešto jedinstveno
što zasjenjuje tuđi pogled, a zatim riskiraš svoj život na asfaltu s motorom koji
si sam napravio (kupio, sredio) s ponosom!
Bikeri su se oblačili u kožu zato što su znali da bi ih ovi sto ih
bacaju po zatvorima prognali čim ih spaze, pa su morali izgledati zastrašujuće.
Bili smo vrsta za sebe, bez saveza, bez potpore grupe i u mnogim slučajevima
čak i bez porodice (mnogi su nas se odrekli).
Morali smo sami uspjeti u životu, protiv svih pravila, protiv glavnog
toka društva i protiv svih šansi. Mi smo preživjeli i napredovali zahvaljujući
"Kodu bikera" i nikad nismo trpjeli sranja ni od koga. Kao što je
stariji brat na chopperu jednom rekao: "Svake skitnice je posao učiti
mlađe“. Kako će mlađi drugačije naučiti razliku između PANHEAD i BAD PEN?"
S tim na umu, dajemo ti uvid osnove dvo-kotačkog "Koda".
Obratite pozornost braćo i sestre, jer naš je "Kod" onaj koji
je blagoslovljen, ispunjen čašću i lojalnošću, nalik kakvom još nije postojao
još od , viteških dana.
Ne trpi nikakva sranja.
Budi ljubazan prema ženama, djeci
i životinjama, ali nemoj trpjeti nikakova sranja od njih. Ovo je suštinski dio
za biti biker. To se treba raditi s poštovanjem i čašću. Svatko može biti
temperamentna budala. Budi cool, stoj uspravne glave i podupri ono što kažeš
djelima. Nemoj nikada lagati, varati ili krasti.
Drugim riječima, uvijek govori istinu. Bikeri su uvijek masni i loši
momci - ali samo u filmovima, svaki pravi biker
zna da je njegova riječ obvezujuća. Tvoja riječ
je sve što imaš u životu, što je stvarno tvoje. Čuvaj je pažljivo i budi
plemenit, jer ti si istinski vitez na putu. Ukoliko doživiš nepravdu, izbori se
sam protiv nje ako si izašta. Postaraćeš se za probleme sam.
Postoje i najnizi oblici života na zemlji, a u suživotu su s
kvazi-bikerima lopovima, smutljivcima i lažljivcima. Nemoj cmizdriti. Apsolutno
nitko ne voli i ne poštuje cmizdravce.
Drugim riječima zadrži svoju "prljavštinu". Još jedan način
gledanja na ovo je: "Ne preznojavaj se oko
malih stvari". Većina životnih malih neugodnosti riješe se same od
sebe, cmizdrio ti ili ne. Glavu gore, k vragu! Ti si biker, a ne tamo neki
skromni puž, ili si biker ili balerina. Nikad ne
reci - umri i nikad ne odustaj. Bilo da
je to u borbi, debati, poslovnoj pogodbi, bez obzira koliko gadno postane,
bajker se nikad ne predaje.
Pomozi drugima. Kada je brat ili sestra
slomljen i pored ivice puta, uvijek stani i pomozi im. Makar moralna potpora,
ako je to sve sto možes, i to je bolje nego da projuriš pored.
Upamti da je život u putovanju, u
vožnji, a ne stizanju na cilj. Ti si već tamo. I ne pomaži samo
bikerima, pokaži svijetu da smo bolji nego što svjetina o nama govori.
Uljudnost ništa ne košta, a daje mnogo. STICK TO YOUR GUNS. Učini ono što
obečaš da ćes učiniti, budi tamo kad kažes da ćes doći. To se zove integritet.
Ovo se također odnosi i na to da stojiš iza nečega - SVOJE RIJEČI. Kao što pjesma
kaže, "You've got to stand for something or you'll fall for anything"
(Moraš se držati nečega ili ćeš pasti zbog bilo čega).
Život nije vježba. Da! Nije ovo proba kostima. Ovo je život - izađi i
uzimaj ga u velikim zalogajima. Nema vremena za gubljenje, a bikeri ne stoje i
ne čekaju da zabava dođe do njih. Jednom se živi. Sutra možeš poginuti na putu.
Živi život sada, iskoristi svaki trenutak maksimalno.
I ponovo. Ti si biker, suvremeni vitez na cesti. Zaštiti nemoćne, hodaj
uspravno i stoj ponosno. Tvoja riječ je obvezujuća. Ne trpi nikakova
sranja. Ponavljam - život nije vježba. Sada idi naprijed i vozi. Kada si u
nedoumici, vozi brate - naći ćeš sebe. To je ono što mi radimo...vozimo.
Ako se želiš vozikati u šarenoj havajskoj košulji i sandalama, ili sa
smješnom kacigom, samo naprijed, ali ako
nastojiš izgledati kao idiot, barem se nemoj ponašati kao idiot. Ove
zapovijedi su samo neke od širokih "STROKES" shvaćanja, postoji puno
više u tome da budeš biker nego - u kupovini motora, ne moraš ga dans imati, imaćeš
ga sutra. Ako samo kupiš motor, ti si motociklista ili kako braća kažu
motordžija. Biti biker je način života, ponosni način života koji držimo u
visokom poštovanju i s gorućom strasti za otvorenim cestama.
... i na kraju reci LIVE TO RIDE...................
dijelili zajedničku sudbu, nepisano pravilo moralnosti i ponašanja koje
je nadilazilo riječi i koje je bilo izgrađno na djelima.
Nikada nije napisana Biblija o ovom bikerskom kodu niti je ikad
postojala potreba za time. Ali vremena se mjenjaju uz očitost kako ima puno
novih vozača na cestama. Danas mnogi vozači koje vidite kako piče po cestama
upravo su i vjerovatno obučeni u šorceve, majičice, košuljice i
tenisice/cipelice, umjesto u jeans, kožu, čizme. A najgrublji, najopakiji biker
pored kog se zaustavite i pogledate ga - mogao bi biti vaš liječnik ili pravnik
i mogao bi nositi rolex ili zlatni nakit ispod kožne jakne. Nema ničeg lošeg u
tome, dokle god ovi novi "jahači" uče poštivati "Kod " baš
kao što smo i mi old-tajmeri morali.
[b]Biti biker podrazumjevalo je korištenje svoje kreativnosti služeći se
samo svojom ustrajnošću i dovitljivošću, pretvaraš život u nešto jedinstveno
što zasjenjuje tuđi pogled, a zatim riskiraš svoj život na asfaltu s motorom koji
si sam napravio (kupio, sredio) s ponosom!
Bikeri su se oblačili u kožu zato što su znali da bi ih ovi sto ih
bacaju po zatvorima prognali čim ih spaze, pa su morali izgledati zastrašujuće.
Bili smo vrsta za sebe, bez saveza, bez potpore grupe i u mnogim slučajevima
čak i bez porodice (mnogi su nas se odrekli).
Morali smo sami uspjeti u životu, protiv svih pravila, protiv glavnog
toka društva i protiv svih šansi. Mi smo preživjeli i napredovali zahvaljujući
"Kodu bikera" i nikad nismo trpjeli sranja ni od koga. Kao što je
stariji brat na chopperu jednom rekao: "Svake skitnice je posao učiti
mlađe“. Kako će mlađi drugačije naučiti razliku između PANHEAD i BAD PEN?"
S tim na umu, dajemo ti uvid osnove dvo-kotačkog "Koda".
Obratite pozornost braćo i sestre, jer naš je "Kod" onaj koji
je blagoslovljen, ispunjen čašću i lojalnošću, nalik kakvom još nije postojao
još od , viteških dana.
Ne trpi nikakva sranja.
Budi ljubazan prema ženama, djeci
i životinjama, ali nemoj trpjeti nikakova sranja od njih. Ovo je suštinski dio
za biti biker. To se treba raditi s poštovanjem i čašću. Svatko može biti
temperamentna budala. Budi cool, stoj uspravne glave i podupri ono što kažeš
djelima. Nemoj nikada lagati, varati ili krasti.
Drugim riječima, uvijek govori istinu. Bikeri su uvijek masni i loši
momci - ali samo u filmovima, svaki pravi biker
zna da je njegova riječ obvezujuća. Tvoja riječ
je sve što imaš u životu, što je stvarno tvoje. Čuvaj je pažljivo i budi
plemenit, jer ti si istinski vitez na putu. Ukoliko doživiš nepravdu, izbori se
sam protiv nje ako si izašta. Postaraćeš se za probleme sam.
Postoje i najnizi oblici života na zemlji, a u suživotu su s
kvazi-bikerima lopovima, smutljivcima i lažljivcima. Nemoj cmizdriti. Apsolutno
nitko ne voli i ne poštuje cmizdravce.
Drugim riječima zadrži svoju "prljavštinu". Još jedan način
gledanja na ovo je: "Ne preznojavaj se oko
malih stvari". Većina životnih malih neugodnosti riješe se same od
sebe, cmizdrio ti ili ne. Glavu gore, k vragu! Ti si biker, a ne tamo neki
skromni puž, ili si biker ili balerina. Nikad ne
reci - umri i nikad ne odustaj. Bilo da
je to u borbi, debati, poslovnoj pogodbi, bez obzira koliko gadno postane,
bajker se nikad ne predaje.
Pomozi drugima. Kada je brat ili sestra
slomljen i pored ivice puta, uvijek stani i pomozi im. Makar moralna potpora,
ako je to sve sto možes, i to je bolje nego da projuriš pored.
Upamti da je život u putovanju, u
vožnji, a ne stizanju na cilj. Ti si već tamo. I ne pomaži samo
bikerima, pokaži svijetu da smo bolji nego što svjetina o nama govori.
Uljudnost ništa ne košta, a daje mnogo. STICK TO YOUR GUNS. Učini ono što
obečaš da ćes učiniti, budi tamo kad kažes da ćes doći. To se zove integritet.
Ovo se također odnosi i na to da stojiš iza nečega - SVOJE RIJEČI. Kao što pjesma
kaže, "You've got to stand for something or you'll fall for anything"
(Moraš se držati nečega ili ćeš pasti zbog bilo čega).
Život nije vježba. Da! Nije ovo proba kostima. Ovo je život - izađi i
uzimaj ga u velikim zalogajima. Nema vremena za gubljenje, a bikeri ne stoje i
ne čekaju da zabava dođe do njih. Jednom se živi. Sutra možeš poginuti na putu.
Živi život sada, iskoristi svaki trenutak maksimalno.
I ponovo. Ti si biker, suvremeni vitez na cesti. Zaštiti nemoćne, hodaj
uspravno i stoj ponosno. Tvoja riječ je obvezujuća. Ne trpi nikakova
sranja. Ponavljam - život nije vježba. Sada idi naprijed i vozi. Kada si u
nedoumici, vozi brate - naći ćeš sebe. To je ono što mi radimo...vozimo.
Ako se želiš vozikati u šarenoj havajskoj košulji i sandalama, ili sa
smješnom kacigom, samo naprijed, ali ako
nastojiš izgledati kao idiot, barem se nemoj ponašati kao idiot. Ove
zapovijedi su samo neke od širokih "STROKES" shvaćanja, postoji puno
više u tome da budeš biker nego - u kupovini motora, ne moraš ga dans imati, imaćeš
ga sutra. Ako samo kupiš motor, ti si motociklista ili kako braća kažu
motordžija. Biti biker je način života, ponosni način života koji držimo u
visokom poštovanju i s gorućom strasti za otvorenim cestama.
... i na kraju reci LIVE TO RIDE...................
Izum prvog motocikla
Tko je u biti izumio prvi motocikl? I kak je to krenulo poput, ja se
želim voziti, voziti na dva kotača, imati motocikl, bajk, peglati
zavoje, putovati, gledati, družiti se sa bajkerima
istomišljenicima...Čovjek je oduvijek imao želju putovati. Putovati
dalje, brže i više. Imao je želju upoznati svijet oko sebe, imao je
želju zaputiti se daleko od svoga prebivališta, imao je želju ta daleka
mjesta otkriti i drugima, pokazati gdje još nitko drugi nije bio i
pohvaliti se time. Kroz stoljeća čovjek je putovao prvo snagom svojih
mišića, nakon toga zaposlio je konje, pa brodove, pa balone, a
naposljetku se sjetio da mu treba još nešto brže, jače i pouzdanije od
konja ili balona. Ali kako da ide tako daleko? Što treba izumiti? Brže
brodove? Brodovima su mogli ploviti samo morima i rijekama. Konji?
Konjima su putovali Europom, Azijom, Afrikom, no svaki konj ima svoja
''ograničenja'' i nekada ne može odvesti čovjeka tamo gdje on želi.
Baloni? Hm...ipak nisu bili toliko dobri u to doba i pouzdani da bi
čovjeka odveli tako daleko. Svaka čast pionirima u balonima!
Stoljeća i stoljeća su prolazila dok se čovjek nije sjetio da bi mogao izumiti vozilo sa dva kotača. Vozilo sa dva kotača? Što je to? Sigurno neko đavolje djelo, govorili su svećenici u 14. stoljeću. Nije to za nas, to će upropastiti svijet! No, neki su bili ipak uporniji od svećenika i zakona toga doba (a znate kakvi su bili ti zakoni, kao slučaj ako niste razmišljali da je zemlja ravna ploha i slučajno ste mislili da je okrugla fino ste se pekli na lomači i bili fini prepečenac!). I tako se jednog lijepog dana naš dragi i svima poznati Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni u 14. stoljeću zabavljao izradom ''nečega''. To ''nečega'' ne bi bilo lijepo nazvati niti biciklom, još manje motociklom, ali recimo da je to bilo pra-pra-pra vozilo naših današnjih motocikala. U biti to je bilo nešto slično biciklu, nazovimo to prvi koncept bicikla. Imao je dva drvena kotača iste veličine, drvenu ramu, pedale i kožni 'lanac'. No za vraga, sve je to završilo bez većeg uspjeha jer očito ljudi toga doba nisu bili spremni za ''đavolji proizvod''. A kako je završio Michelangelo? Ne znate? Dobio je kredit u Raiffeisen banci!
Dakle, gospon Miki je prvi, pravi pravcati bajker! I naravno, njegovo vozilo, prvo i jedinstveno!
Ali kao što spomenuh gore, ljudi nisu bili spremni na vozilo na dva
kotača. Trebalo je proći još oko 300 godina do sljedećeg značajnijeg
čovjeka koji je nastavio Michelangelovu zamisao o vozilu na dva kotača.
Bio je to Comte de Sivrac koji je u kasnu jesen 1791. godine dovršio
''vozilo na dva kotača'', danas znano kao bicikl. Bilo je to opet drveno
vozilo, bez kočnica i pedala. Bez pedala? Pa genije Michelangelo je
imao pedale na svom biciklu 300 godina prije ovoga. Šta sada? Kakva je
ovo zafrkancija? Comte de Sivrac nije znao za pedale? Znao je, ali ovo
vozilo je bilo namijenjeno da ga vuku konji. Bilo je namijenjeno za
razbibrigu bogatim vlastelinima i zemljoposjednicima. I eto nam Comte de
Sivraca i njegovog vozila.
Comte de Sivrac Bajk od Comte de Sivraca
No, očito inženjeri toga doba nisu mogli mirovati pa su morali napraviti još jedu bizarnu novinu. Sada su umjesto velikog prednjeg kotača taj isti veliki kotač stavili odozada, a mali korač naprijed. I to su nazvali High Wheeled "Safety" bicikl. Ah...moš' si mislit kak' je bil safety.
High Wheeled Safety
No opet jedan pametnjaković toga doba nakon što je padao sa bicikala i zaključio da mu je bilo dosta padova, lomova i ismijavanja i odlučio je ugraditi još jedan kotač na ''safety'' verziju bicikla i tako napraviti prvi tricikl. Već početkom 1800. bilo nekih verzija pogonskog lanca pa je i lanac ukomponirao u svoj trocikl.
Three wheel safety
Uskoro se pojavljuju i prvi pneumatici i vožnja postaje puno ugodnija. Dakle, konačno smo dobili bicikl koji ima, lanac, pneumatike, kočnice, volan, pedale i možemo dalje nastaviti sa povijesti. I tek sada nakon gotovo 400 godina došli smo do originalne ideje bicikla kojeg je zamislio Michelangelo, doduše uz neka unapređenja, no ipak se sve to počelo od Michelangela i njemu smo zahvalni. E sada, imamo bicikl, čovjek je već lagano počeo putovati svijetom biciklom, bio je brži od balona i nije ga morao hraniti kao konja. Došlo se do povijesnog pitanja: ''Pa jel taj bicikl može ići sam, bez da ja stalno vitlam pedale?''
I tako došla 1818. godina i odlučili ljudi staviti parni pogon na bicikl. Iako ovo nije bilo nimalo uspješno po testnog vozača (kažu da se ''malo'' opekao na paru) moramo im biti zahvalni za taj povijesni poduhvat. Sve se to događalo u Francuskoj u Parizu 5. aprila 1818. Da li je datum točan ili ne, ne znam, ali godina je svakako bitna. Uspjeli su pokrenuti bicikl snagom pare i dolazi opet mračno doba za test vozače! Trebalo je trpjeti strah tih novih izuma i biti prvi koji će ih probati, a ne znate što vas čeka. Jel biste vi imali hrabrosti za to?
parni bicikl
Bilo je na stotine promašenih pokušaja ugradnje parnih turbina na bicikle, ali niti jedna toliko dobra da bismo je nazvali motociklom. Nitko prije 1869. godine nije uspio napraviti malo uspješniji bicikl pokretan vlastitim ''motorom''. Tek 1869. javlja se jedan genijalni inženjer koji uspijeva napraviti pouzdan parni stroj malih dimenzija koji je moguće ugraditi na bicikl. Ime mu je Perreaux. Dobavljač rame je bio Michaux, a mjesto izgradnje Njemačka. I povjesničari kažu da se ovo vozilo može smatrati prvim motociklom. Konačno!
Prvi bajk na svijetu pokretan vlastitim motorom
Istodobno se razvijaju takva vozila sa tri i četiri kotača i tako su nastali automobili. Tih godina i u Europi i SAD-u bilo je na desetke ljudi koji su pokušavali napraviti bicikl pokretan vlastitim pogonom. Očito je industrijalizacija uzela maha na svim kontinentima, a uz industrijalizaciju i novac je bio u igri, jer bila je stvar prestiža tko će biti prvi. Danas su takvi motori prava rijetkost i u najpoznatijim muzejima motocikala na svijetu. Slika pokazuje jedan takav motocikl pokretanog parnim strojem.
Roper parni motocikl
Uskoro se pojavljuju i prve trke motocikala sa parnim pogonom, a nažalost kako su ti parni motocikli već imali i neku brzinu, počinju se dešavati i prve pogibije vozača.
U to doba pojavljuju se i ''Zakoni o sigurnosti prometa na cestama'' (dobro, nisu se tak zvali, ali provodili su ih preci današnjih policajaca). Tako je na području Francuske vrijedilo nekoliko jako smiješnih zakona: vozilo pogonjeno vlastitim pogonom van naselja nije smjelo prelaziti šest (6!) km/h, a u naselju brzina je bila ograničena na samo tri (3!) km/h. Još kada bi nam rekli kako su uspjeli tu brzinu i izmjeriti. Nadalje, zakon je bio jasan: vozilom pogonjenim sa vlastitim motorom moralo je zbog sigurnosti upravljati najmanje dvoje ljudi,a treći je morao ići pješke ispred vozila na udaljenosti od oko 50 metara, mašući zastavom i tako upozoravajući ostale da dolazi vozilo pogonjeno vlastitim pogonom! Ima još ti fora sa zakonima: ukoliko je vozač takvog vozila bio brži od konja u kasu, vozač odmah mora biti uhićen. Očito su tadašnji ljudi prvenstveno mislili na brzinu i sigurnost ljudi, šteta što i danas nije tako. A jedan stvarno smiješan zakon je govorio: ukoliko vozač svojim vozilom plaši konje i konjske zaprege, dužan je zaustaviti svoje vozilo, sačekati dok konji prođu i nastaviti vožnju tek onda kada konji nisu u mogućnosti da se plaše vozila, a to je ponekad značilo da vozač mora čekati dok konj ode od njega i do 5 kilometara. E jebem ti zakon, uvijek su bili na svoju stranu!
I sada nam dolazi još jedna prekretnica u povijesti motocikala, a to je izum motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Dakle, prvi ''pravi pravcati'' motocikl, pogonjen motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem napravio je Gottlieb Daimler 1885. godine. Pokretan je motorom kojeg je napravio Otto, a istiskivao je čak, vjerovali ili ne pola (1/2) konjske snage! I tako je došla era motocikala sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem.
Gottlieb Daimler
Motocikli su se počeli naglo razvijati, tako da je bilo puno kreacija i pokušaja izgradnje motocikala sa motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem.
1892. godine dolazi nam još jedna zanimljiva kreacija iz Francuske. Riječ je o Millet motociklu, koji je imao 5 cilindarski rotacijski motor ugrađen u zadnji kotač.
Millet
Došlo je doba kada je trebalo i konačno ubrati neku lovu od svih tih silnih pokušaja i promašaja. 1894. godine Hilderbrand i Wolfmuller se odlučuju napraviti serijsku proizvodnju motocikla. Bio je to 4-taktni, vodeno hlađeni motocikl sa 2.5 ks koji je mogao postići 30-tak km/h. Bio je napravljen u Francuskoj pod imenom Petrolette. Dakle, bio je to prvi serijski motocikl namijanjen za široke mase .
Hilderbrand i Wolfmuller
Prvi motocikl koji ulazi u serijsku proizvodnju na području SAD-a je Orient-Aster, a početak proizvodnje je 1898. godine. Napravljen je u tvornici Metz u Waltham, Massachusess. Koristio je Aster-ov motor koji je bio kopija francuskog motora od DeDion-Burton. Ovaj motocikl napravljen je 3 godine prije prvog Indijana i 4 godine prije prvog Harley-Davidsona.
Orient-Aster
Bio je to jedan presjek povijesti početka izuma i proizvodnje motocikala. Vjerojatno je bilo još mnogih pokušaja i promašaja izgradnje motocikla koje povijest nije zabilježila (a niti ja preveo), jer su mnogi motocikli i njihovi tvorci tijekom godinama jednostavno nestali, zametnuo im se svaki trag.
preuzeto s www.mototeka.hr
Stoljeća i stoljeća su prolazila dok se čovjek nije sjetio da bi mogao izumiti vozilo sa dva kotača. Vozilo sa dva kotača? Što je to? Sigurno neko đavolje djelo, govorili su svećenici u 14. stoljeću. Nije to za nas, to će upropastiti svijet! No, neki su bili ipak uporniji od svećenika i zakona toga doba (a znate kakvi su bili ti zakoni, kao slučaj ako niste razmišljali da je zemlja ravna ploha i slučajno ste mislili da je okrugla fino ste se pekli na lomači i bili fini prepečenac!). I tako se jednog lijepog dana naš dragi i svima poznati Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni u 14. stoljeću zabavljao izradom ''nečega''. To ''nečega'' ne bi bilo lijepo nazvati niti biciklom, još manje motociklom, ali recimo da je to bilo pra-pra-pra vozilo naših današnjih motocikala. U biti to je bilo nešto slično biciklu, nazovimo to prvi koncept bicikla. Imao je dva drvena kotača iste veličine, drvenu ramu, pedale i kožni 'lanac'. No za vraga, sve je to završilo bez većeg uspjeha jer očito ljudi toga doba nisu bili spremni za ''đavolji proizvod''. A kako je završio Michelangelo? Ne znate? Dobio je kredit u Raiffeisen banci!
Dakle, gospon Miki je prvi, pravi pravcati bajker! I naravno, njegovo vozilo, prvo i jedinstveno!
Ali kao što spomenuh gore, ljudi nisu bili spremni na vozilo na dva
kotača. Trebalo je proći još oko 300 godina do sljedećeg značajnijeg
čovjeka koji je nastavio Michelangelovu zamisao o vozilu na dva kotača.
Bio je to Comte de Sivrac koji je u kasnu jesen 1791. godine dovršio
''vozilo na dva kotača'', danas znano kao bicikl. Bilo je to opet drveno
vozilo, bez kočnica i pedala. Bez pedala? Pa genije Michelangelo je
imao pedale na svom biciklu 300 godina prije ovoga. Šta sada? Kakva je
ovo zafrkancija? Comte de Sivrac nije znao za pedale? Znao je, ali ovo
vozilo je bilo namijenjeno da ga vuku konji. Bilo je namijenjeno za
razbibrigu bogatim vlastelinima i zemljoposjednicima. I eto nam Comte de
Sivraca i njegovog vozila.Comte de Sivrac Bajk od Comte de Sivraca
Sljedeća osoba koja je zaslužna za napredak vozila na dva kotača ili ti
bicikla bio je Baron von Drais koji je 1816/1817 (zavisno od izvora
podataka) nastavio razvoj Comte de Sivrac-ovog ''koncepta'' bicikla.
Napravio je volan. Hm...volan? Pa kaj ga nisu imali bicikli prije ovoga?
Ako dobro pogledate na slike, baš i nisu. Vjerujem da je bilo puno
lomova na ovakvim biciklima, voziš se samo ravno i onda dođe drvo...No
na našu žalost niti Baron van Drais još nije bio pri sebi te nije znao
da bi na takvo vozilo ipak trebale doći pedale i kočnice! Da mi je samo
znati kako su se odabirali test vozači, mislim da su to bili vrlo hrabri
ljudi! Težinom od 40 kilograma Baron van Drais-ov bicikl baš i nije bio
neka pomoć u putovanju na daleka odredišta. A zamislite tek voziti se
tim biciklom pa makadamu a na njemu drvenu kotači...uf...Ipak će se
čovjek još malo načekati dok dođe povoljnije vrijeme za putovanja u
daleke krajeve. Mislim da su se tvorci ovih naprava više umorili
gurajući ih, nego uživajući u vožnji, no kaj je tu je. Takva su djeco
bila vremena! Ipak će konji i cipelcug biti još uvijek neko vrijeme u
modi!
I tako, godina za godinom i dođe nam ljeto gospodnje 1869. Ali ovaj puta iz Europe selimo se u Ameriku. Mladi i inovativni William van Anden u New York dodao je pedale na prednji kotač i od toga doba konačno možemo ''vozila na dva kotača'' nazvati biciklima. Eto nam i slike njegovog vozila tj. bicikla! Ne morate sada odustati od čitanja zato kaj pišem samo o biciklima, pričekajte još malo, budu na red došli i motocikli.
I tako, godina za godinom i dođe nam ljeto gospodnje 1869. Ali ovaj puta iz Europe selimo se u Ameriku. Mladi i inovativni William van Anden u New York dodao je pedale na prednji kotač i od toga doba konačno možemo ''vozila na dva kotača'' nazvati biciklima. Eto nam i slike njegovog vozila tj. bicikla! Ne morate sada odustati od čitanja zato kaj pišem samo o biciklima, pričekajte još malo, budu na red došli i motocikli.
William van Anden
Ovaj bicikl imao i volan i kočnice koji su bili funkcionalni. Iako su
kočnice odličan izum, još se neko vrijeme drugi izumitelji nisu mogli
složiti da na svoje bicikle ugrade kočnice. No ubrzo se stvorio još
jedan ne tako mali problem. Ljudi su željeli svojim biciklima postići
veću brzinu. Ali kako? Netko se sjetio i uvjerio sve ostale da je jedini
način povećanja brzine, povećanje prednjeg kotača. I tako smo dobili
novu ''klasu'' bicikala nazvanu High weeler. Nažalost zbog visokog
sjedala, visokog centra gravitacije i pozicije vozača prema naprijed, ne
s amo da je bilo problema sa penjanjem na taj bicikl, bilo je i
problema ukoliko je takav bicikl bio iznenada zaustavljen. A to je
rezultiralo daaaaaalekim letom vozača. Sljedeća slika zorno prikazuje
jedan takav let.
High Wheeler
No, očito inženjeri toga doba nisu mogli mirovati pa su morali napraviti još jedu bizarnu novinu. Sada su umjesto velikog prednjeg kotača taj isti veliki kotač stavili odozada, a mali korač naprijed. I to su nazvali High Wheeled "Safety" bicikl. Ah...moš' si mislit kak' je bil safety.
No opet jedan pametnjaković toga doba nakon što je padao sa bicikala i zaključio da mu je bilo dosta padova, lomova i ismijavanja i odlučio je ugraditi još jedan kotač na ''safety'' verziju bicikla i tako napraviti prvi tricikl. Već početkom 1800. bilo nekih verzija pogonskog lanca pa je i lanac ukomponirao u svoj trocikl.
Uskoro se pojavljuju i prvi pneumatici i vožnja postaje puno ugodnija. Dakle, konačno smo dobili bicikl koji ima, lanac, pneumatike, kočnice, volan, pedale i možemo dalje nastaviti sa povijesti. I tek sada nakon gotovo 400 godina došli smo do originalne ideje bicikla kojeg je zamislio Michelangelo, doduše uz neka unapređenja, no ipak se sve to počelo od Michelangela i njemu smo zahvalni. E sada, imamo bicikl, čovjek je već lagano počeo putovati svijetom biciklom, bio je brži od balona i nije ga morao hraniti kao konja. Došlo se do povijesnog pitanja: ''Pa jel taj bicikl može ići sam, bez da ja stalno vitlam pedale?''
I tako došla 1818. godina i odlučili ljudi staviti parni pogon na bicikl. Iako ovo nije bilo nimalo uspješno po testnog vozača (kažu da se ''malo'' opekao na paru) moramo im biti zahvalni za taj povijesni poduhvat. Sve se to događalo u Francuskoj u Parizu 5. aprila 1818. Da li je datum točan ili ne, ne znam, ali godina je svakako bitna. Uspjeli su pokrenuti bicikl snagom pare i dolazi opet mračno doba za test vozače! Trebalo je trpjeti strah tih novih izuma i biti prvi koji će ih probati, a ne znate što vas čeka. Jel biste vi imali hrabrosti za to?
Bilo je na stotine promašenih pokušaja ugradnje parnih turbina na bicikle, ali niti jedna toliko dobra da bismo je nazvali motociklom. Nitko prije 1869. godine nije uspio napraviti malo uspješniji bicikl pokretan vlastitim ''motorom''. Tek 1869. javlja se jedan genijalni inženjer koji uspijeva napraviti pouzdan parni stroj malih dimenzija koji je moguće ugraditi na bicikl. Ime mu je Perreaux. Dobavljač rame je bio Michaux, a mjesto izgradnje Njemačka. I povjesničari kažu da se ovo vozilo može smatrati prvim motociklom. Konačno!
Istodobno se razvijaju takva vozila sa tri i četiri kotača i tako su nastali automobili. Tih godina i u Europi i SAD-u bilo je na desetke ljudi koji su pokušavali napraviti bicikl pokretan vlastitim pogonom. Očito je industrijalizacija uzela maha na svim kontinentima, a uz industrijalizaciju i novac je bio u igri, jer bila je stvar prestiža tko će biti prvi. Danas su takvi motori prava rijetkost i u najpoznatijim muzejima motocikala na svijetu. Slika pokazuje jedan takav motocikl pokretanog parnim strojem.
Uskoro se pojavljuju i prve trke motocikala sa parnim pogonom, a nažalost kako su ti parni motocikli već imali i neku brzinu, počinju se dešavati i prve pogibije vozača.
U to doba pojavljuju se i ''Zakoni o sigurnosti prometa na cestama'' (dobro, nisu se tak zvali, ali provodili su ih preci današnjih policajaca). Tako je na području Francuske vrijedilo nekoliko jako smiješnih zakona: vozilo pogonjeno vlastitim pogonom van naselja nije smjelo prelaziti šest (6!) km/h, a u naselju brzina je bila ograničena na samo tri (3!) km/h. Još kada bi nam rekli kako su uspjeli tu brzinu i izmjeriti. Nadalje, zakon je bio jasan: vozilom pogonjenim sa vlastitim motorom moralo je zbog sigurnosti upravljati najmanje dvoje ljudi,a treći je morao ići pješke ispred vozila na udaljenosti od oko 50 metara, mašući zastavom i tako upozoravajući ostale da dolazi vozilo pogonjeno vlastitim pogonom! Ima još ti fora sa zakonima: ukoliko je vozač takvog vozila bio brži od konja u kasu, vozač odmah mora biti uhićen. Očito su tadašnji ljudi prvenstveno mislili na brzinu i sigurnost ljudi, šteta što i danas nije tako. A jedan stvarno smiješan zakon je govorio: ukoliko vozač svojim vozilom plaši konje i konjske zaprege, dužan je zaustaviti svoje vozilo, sačekati dok konji prođu i nastaviti vožnju tek onda kada konji nisu u mogućnosti da se plaše vozila, a to je ponekad značilo da vozač mora čekati dok konj ode od njega i do 5 kilometara. E jebem ti zakon, uvijek su bili na svoju stranu!
I sada nam dolazi još jedna prekretnica u povijesti motocikala, a to je izum motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Dakle, prvi ''pravi pravcati'' motocikl, pogonjen motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem napravio je Gottlieb Daimler 1885. godine. Pokretan je motorom kojeg je napravio Otto, a istiskivao je čak, vjerovali ili ne pola (1/2) konjske snage! I tako je došla era motocikala sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem.
Motocikli su se počeli naglo razvijati, tako da je bilo puno kreacija i pokušaja izgradnje motocikala sa motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem.
1892. godine dolazi nam još jedna zanimljiva kreacija iz Francuske. Riječ je o Millet motociklu, koji je imao 5 cilindarski rotacijski motor ugrađen u zadnji kotač.
Došlo je doba kada je trebalo i konačno ubrati neku lovu od svih tih silnih pokušaja i promašaja. 1894. godine Hilderbrand i Wolfmuller se odlučuju napraviti serijsku proizvodnju motocikla. Bio je to 4-taktni, vodeno hlađeni motocikl sa 2.5 ks koji je mogao postići 30-tak km/h. Bio je napravljen u Francuskoj pod imenom Petrolette. Dakle, bio je to prvi serijski motocikl namijanjen za široke mase .
Prvi motocikl koji ulazi u serijsku proizvodnju na području SAD-a je Orient-Aster, a početak proizvodnje je 1898. godine. Napravljen je u tvornici Metz u Waltham, Massachusess. Koristio je Aster-ov motor koji je bio kopija francuskog motora od DeDion-Burton. Ovaj motocikl napravljen je 3 godine prije prvog Indijana i 4 godine prije prvog Harley-Davidsona.
Bio je to jedan presjek povijesti početka izuma i proizvodnje motocikala. Vjerojatno je bilo još mnogih pokušaja i promašaja izgradnje motocikla koje povijest nije zabilježila (a niti ja preveo), jer su mnogi motocikli i njihovi tvorci tijekom godinama jednostavno nestali, zametnuo im se svaki trag.
preuzeto s www.mototeka.hr
Pretplati se na:
Postovi (Atom)