Stoljeća i stoljeća su prolazila dok se čovjek nije sjetio da bi mogao izumiti vozilo sa dva kotača. Vozilo sa dva kotača? Što je to? Sigurno neko đavolje djelo, govorili su svećenici u 14. stoljeću. Nije to za nas, to će upropastiti svijet! No, neki su bili ipak uporniji od svećenika i zakona toga doba (a znate kakvi su bili ti zakoni, kao slučaj ako niste razmišljali da je zemlja ravna ploha i slučajno ste mislili da je okrugla fino ste se pekli na lomači i bili fini prepečenac!). I tako se jednog lijepog dana naš dragi i svima poznati Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni u 14. stoljeću zabavljao izradom ''nečega''. To ''nečega'' ne bi bilo lijepo nazvati niti biciklom, još manje motociklom, ali recimo da je to bilo pra-pra-pra vozilo naših današnjih motocikala. U biti to je bilo nešto slično biciklu, nazovimo to prvi koncept bicikla. Imao je dva drvena kotača iste veličine, drvenu ramu, pedale i kožni 'lanac'. No za vraga, sve je to završilo bez većeg uspjeha jer očito ljudi toga doba nisu bili spremni za ''đavolji proizvod''. A kako je završio Michelangelo? Ne znate? Dobio je kredit u Raiffeisen banci!
Dakle, gospon Miki je prvi, pravi pravcati bajker! I naravno, njegovo vozilo, prvo i jedinstveno!
Ali kao što spomenuh gore, ljudi nisu bili spremni na vozilo na dva
kotača. Trebalo je proći još oko 300 godina do sljedećeg značajnijeg
čovjeka koji je nastavio Michelangelovu zamisao o vozilu na dva kotača.
Bio je to Comte de Sivrac koji je u kasnu jesen 1791. godine dovršio
''vozilo na dva kotača'', danas znano kao bicikl. Bilo je to opet drveno
vozilo, bez kočnica i pedala. Bez pedala? Pa genije Michelangelo je
imao pedale na svom biciklu 300 godina prije ovoga. Šta sada? Kakva je
ovo zafrkancija? Comte de Sivrac nije znao za pedale? Znao je, ali ovo
vozilo je bilo namijenjeno da ga vuku konji. Bilo je namijenjeno za
razbibrigu bogatim vlastelinima i zemljoposjednicima. I eto nam Comte de
Sivraca i njegovog vozila.Comte de Sivrac Bajk od Comte de Sivraca
Sljedeća osoba koja je zaslužna za napredak vozila na dva kotača ili ti
bicikla bio je Baron von Drais koji je 1816/1817 (zavisno od izvora
podataka) nastavio razvoj Comte de Sivrac-ovog ''koncepta'' bicikla.
Napravio je volan. Hm...volan? Pa kaj ga nisu imali bicikli prije ovoga?
Ako dobro pogledate na slike, baš i nisu. Vjerujem da je bilo puno
lomova na ovakvim biciklima, voziš se samo ravno i onda dođe drvo...No
na našu žalost niti Baron van Drais još nije bio pri sebi te nije znao
da bi na takvo vozilo ipak trebale doći pedale i kočnice! Da mi je samo
znati kako su se odabirali test vozači, mislim da su to bili vrlo hrabri
ljudi! Težinom od 40 kilograma Baron van Drais-ov bicikl baš i nije bio
neka pomoć u putovanju na daleka odredišta. A zamislite tek voziti se
tim biciklom pa makadamu a na njemu drvenu kotači...uf...Ipak će se
čovjek još malo načekati dok dođe povoljnije vrijeme za putovanja u
daleke krajeve. Mislim da su se tvorci ovih naprava više umorili
gurajući ih, nego uživajući u vožnji, no kaj je tu je. Takva su djeco
bila vremena! Ipak će konji i cipelcug biti još uvijek neko vrijeme u
modi!
I tako, godina za godinom i dođe nam ljeto gospodnje 1869. Ali ovaj puta iz Europe selimo se u Ameriku. Mladi i inovativni William van Anden u New York dodao je pedale na prednji kotač i od toga doba konačno možemo ''vozila na dva kotača'' nazvati biciklima. Eto nam i slike njegovog vozila tj. bicikla! Ne morate sada odustati od čitanja zato kaj pišem samo o biciklima, pričekajte još malo, budu na red došli i motocikli.
I tako, godina za godinom i dođe nam ljeto gospodnje 1869. Ali ovaj puta iz Europe selimo se u Ameriku. Mladi i inovativni William van Anden u New York dodao je pedale na prednji kotač i od toga doba konačno možemo ''vozila na dva kotača'' nazvati biciklima. Eto nam i slike njegovog vozila tj. bicikla! Ne morate sada odustati od čitanja zato kaj pišem samo o biciklima, pričekajte još malo, budu na red došli i motocikli.
William van Anden
Ovaj bicikl imao i volan i kočnice koji su bili funkcionalni. Iako su
kočnice odličan izum, još se neko vrijeme drugi izumitelji nisu mogli
složiti da na svoje bicikle ugrade kočnice. No ubrzo se stvorio još
jedan ne tako mali problem. Ljudi su željeli svojim biciklima postići
veću brzinu. Ali kako? Netko se sjetio i uvjerio sve ostale da je jedini
način povećanja brzine, povećanje prednjeg kotača. I tako smo dobili
novu ''klasu'' bicikala nazvanu High weeler. Nažalost zbog visokog
sjedala, visokog centra gravitacije i pozicije vozača prema naprijed, ne
s amo da je bilo problema sa penjanjem na taj bicikl, bilo je i
problema ukoliko je takav bicikl bio iznenada zaustavljen. A to je
rezultiralo daaaaaalekim letom vozača. Sljedeća slika zorno prikazuje
jedan takav let.
High Wheeler
No, očito inženjeri toga doba nisu mogli mirovati pa su morali napraviti još jedu bizarnu novinu. Sada su umjesto velikog prednjeg kotača taj isti veliki kotač stavili odozada, a mali korač naprijed. I to su nazvali High Wheeled "Safety" bicikl. Ah...moš' si mislit kak' je bil safety.
No opet jedan pametnjaković toga doba nakon što je padao sa bicikala i zaključio da mu je bilo dosta padova, lomova i ismijavanja i odlučio je ugraditi još jedan kotač na ''safety'' verziju bicikla i tako napraviti prvi tricikl. Već početkom 1800. bilo nekih verzija pogonskog lanca pa je i lanac ukomponirao u svoj trocikl.
Uskoro se pojavljuju i prvi pneumatici i vožnja postaje puno ugodnija. Dakle, konačno smo dobili bicikl koji ima, lanac, pneumatike, kočnice, volan, pedale i možemo dalje nastaviti sa povijesti. I tek sada nakon gotovo 400 godina došli smo do originalne ideje bicikla kojeg je zamislio Michelangelo, doduše uz neka unapređenja, no ipak se sve to počelo od Michelangela i njemu smo zahvalni. E sada, imamo bicikl, čovjek je već lagano počeo putovati svijetom biciklom, bio je brži od balona i nije ga morao hraniti kao konja. Došlo se do povijesnog pitanja: ''Pa jel taj bicikl može ići sam, bez da ja stalno vitlam pedale?''
I tako došla 1818. godina i odlučili ljudi staviti parni pogon na bicikl. Iako ovo nije bilo nimalo uspješno po testnog vozača (kažu da se ''malo'' opekao na paru) moramo im biti zahvalni za taj povijesni poduhvat. Sve se to događalo u Francuskoj u Parizu 5. aprila 1818. Da li je datum točan ili ne, ne znam, ali godina je svakako bitna. Uspjeli su pokrenuti bicikl snagom pare i dolazi opet mračno doba za test vozače! Trebalo je trpjeti strah tih novih izuma i biti prvi koji će ih probati, a ne znate što vas čeka. Jel biste vi imali hrabrosti za to?
Bilo je na stotine promašenih pokušaja ugradnje parnih turbina na bicikle, ali niti jedna toliko dobra da bismo je nazvali motociklom. Nitko prije 1869. godine nije uspio napraviti malo uspješniji bicikl pokretan vlastitim ''motorom''. Tek 1869. javlja se jedan genijalni inženjer koji uspijeva napraviti pouzdan parni stroj malih dimenzija koji je moguće ugraditi na bicikl. Ime mu je Perreaux. Dobavljač rame je bio Michaux, a mjesto izgradnje Njemačka. I povjesničari kažu da se ovo vozilo može smatrati prvim motociklom. Konačno!
Istodobno se razvijaju takva vozila sa tri i četiri kotača i tako su nastali automobili. Tih godina i u Europi i SAD-u bilo je na desetke ljudi koji su pokušavali napraviti bicikl pokretan vlastitim pogonom. Očito je industrijalizacija uzela maha na svim kontinentima, a uz industrijalizaciju i novac je bio u igri, jer bila je stvar prestiža tko će biti prvi. Danas su takvi motori prava rijetkost i u najpoznatijim muzejima motocikala na svijetu. Slika pokazuje jedan takav motocikl pokretanog parnim strojem.
Uskoro se pojavljuju i prve trke motocikala sa parnim pogonom, a nažalost kako su ti parni motocikli već imali i neku brzinu, počinju se dešavati i prve pogibije vozača.
U to doba pojavljuju se i ''Zakoni o sigurnosti prometa na cestama'' (dobro, nisu se tak zvali, ali provodili su ih preci današnjih policajaca). Tako je na području Francuske vrijedilo nekoliko jako smiješnih zakona: vozilo pogonjeno vlastitim pogonom van naselja nije smjelo prelaziti šest (6!) km/h, a u naselju brzina je bila ograničena na samo tri (3!) km/h. Još kada bi nam rekli kako su uspjeli tu brzinu i izmjeriti. Nadalje, zakon je bio jasan: vozilom pogonjenim sa vlastitim motorom moralo je zbog sigurnosti upravljati najmanje dvoje ljudi,a treći je morao ići pješke ispred vozila na udaljenosti od oko 50 metara, mašući zastavom i tako upozoravajući ostale da dolazi vozilo pogonjeno vlastitim pogonom! Ima još ti fora sa zakonima: ukoliko je vozač takvog vozila bio brži od konja u kasu, vozač odmah mora biti uhićen. Očito su tadašnji ljudi prvenstveno mislili na brzinu i sigurnost ljudi, šteta što i danas nije tako. A jedan stvarno smiješan zakon je govorio: ukoliko vozač svojim vozilom plaši konje i konjske zaprege, dužan je zaustaviti svoje vozilo, sačekati dok konji prođu i nastaviti vožnju tek onda kada konji nisu u mogućnosti da se plaše vozila, a to je ponekad značilo da vozač mora čekati dok konj ode od njega i do 5 kilometara. E jebem ti zakon, uvijek su bili na svoju stranu!
I sada nam dolazi još jedna prekretnica u povijesti motocikala, a to je izum motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Dakle, prvi ''pravi pravcati'' motocikl, pogonjen motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem napravio je Gottlieb Daimler 1885. godine. Pokretan je motorom kojeg je napravio Otto, a istiskivao je čak, vjerovali ili ne pola (1/2) konjske snage! I tako je došla era motocikala sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem.
Motocikli su se počeli naglo razvijati, tako da je bilo puno kreacija i pokušaja izgradnje motocikala sa motorom sa unutrašnjim sagorijevanjem.
1892. godine dolazi nam još jedna zanimljiva kreacija iz Francuske. Riječ je o Millet motociklu, koji je imao 5 cilindarski rotacijski motor ugrađen u zadnji kotač.
Došlo je doba kada je trebalo i konačno ubrati neku lovu od svih tih silnih pokušaja i promašaja. 1894. godine Hilderbrand i Wolfmuller se odlučuju napraviti serijsku proizvodnju motocikla. Bio je to 4-taktni, vodeno hlađeni motocikl sa 2.5 ks koji je mogao postići 30-tak km/h. Bio je napravljen u Francuskoj pod imenom Petrolette. Dakle, bio je to prvi serijski motocikl namijanjen za široke mase .
Prvi motocikl koji ulazi u serijsku proizvodnju na području SAD-a je Orient-Aster, a početak proizvodnje je 1898. godine. Napravljen je u tvornici Metz u Waltham, Massachusess. Koristio je Aster-ov motor koji je bio kopija francuskog motora od DeDion-Burton. Ovaj motocikl napravljen je 3 godine prije prvog Indijana i 4 godine prije prvog Harley-Davidsona.
Bio je to jedan presjek povijesti početka izuma i proizvodnje motocikala. Vjerojatno je bilo još mnogih pokušaja i promašaja izgradnje motocikla koje povijest nije zabilježila (a niti ja preveo), jer su mnogi motocikli i njihovi tvorci tijekom godinama jednostavno nestali, zametnuo im se svaki trag.
preuzeto s www.mototeka.hr
Nema komentara:
Objavi komentar