Podigni pogled prema nebu i vidjet ćeš pticu čudesnih krila,
to dijete ruke širi iznad ruševina. Tvoga, moga i našeg grada.
Kako i gdje da ih sklopi, u ruševine bez nade, u nepoznato?
Pogledaj prema ravnici i vidjet ćeš ruke slomljenog seljaka iznad uništenih polja.
Tvoje, moje i naše ravnice.
Gdje da ih uroni u polja bez zasada, u jalovu zemlju bez nade.
Pogledaj u naša mora, jezera i rijeke, vidjet ćeš ribare praznih mreža bez barke.
Vesala potrošenih, gdje da zaveslaju, u koje dubine?
Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš Lijepu našu, suze majke za izgubljenim sinom.
Osjetiti ćeš birtaški zadah ratnika, sažaliti praznu ruku radnika i ispratiti mnoge na put u nepoznato beznađe svijeta.
Pogledaj prema sebi i vidjet ćeš umor svoga lica u zrcalu prošlosti.
Gdje ćeš uputiti sina?
