... sanjaš o moto turi preko Bosne, pa do mora, pa se vratiš kući s velikim osmjehom, a onda shvatiš kako si izbacao novaca za nešto što se zove registracija auta, motora, platiš i skraćivanje muka kućnom ljubimcu Mogiju, Hrvatska repka rasturi Argentinu na SP pa se ti rasturiš, padne kišurina u petak i ostaneš u Zagrebu ...
... odabereš subotu za neku vožnjicu, smjer Sv. Martin na Muri i Trash and Burn festival pa ti i to zahvaljujući uvijek pouzdanom za dogovore frendu propadne, potom ostaneš se đirati po Zagorju i pomalo obroncima Varaždinske županije, ali nađeš ono što voliš naći, nešto za što si znao i neke dijelove povijesti svoga naroda o kojima ništa ne znaš, ali si sada bogatiji, duša ti je ispunjenija i jedva čekaš danas ponoviti vožnju nekim novim smjerom...
... za početak sramotno ostavljene ruševine daljnjem urušavanju starog grada Bisaga, Grad Bisag spominje se veoma rano, a sačuvao se tako da se je pomalo pretvorio u dvor. Najstariji su mu vlasnici Bisaški /Bikszadi/ rođaci gospodara grebengradskih.
Gjuro Bisaški bio je g. 1445. podban, a kada je njegov sin Petar umro bez odvjetnika, dozvoli kralj Matija, da se preda imanje sestri Ani, udatoj za Nikolu Kaštelanovića od Sv. Duha u današnjoj požeškoj županiji. Mada su se i Hermanffy de Greben otimali poslije za to dobro, ostadoše Kaštelanovići posjednici grada do svog izumrća. Jedno vrijeme su grad posjedovali Patačići. Oko godine 1620. neko je vrijeme u njemu gospodovao i Juraj Zrinjski.
U novije vrijeme grad Bisag bio je svojina grofova Drašković. Na kraju su Draškovići prodali dvorac Bisag nekoj mađarskoj banci pred sam prvi svjetski rat, a kosti svojih predaka prenijeli su iz kapelice.
Još prije pola stoljeća odje je stajao impozantni grad-dvorac u kojemu je živio njegov posljednji vlasnik – hrvatski književnik Milan Begović, autor mnogih dramskih djela i romana /Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu, libreto opere Ero s onoga svijeta…/. Opis Bisaga ostavio je sam Begović, koji je ovu drevnu građevinu kupio 1931./32. godine.
Danas je u bijednom stanju – hrpa ruševina! Tek se nazire dio jugozapadne kule i dvorske kapelice u kojoj su još pred nekoliko godina bile prepoznatljive vrijedne freske s prizorima Kristova života. Sada je to ruglo i sramota…
Godine 1932. književnik Milan Begović piše: «Već mjesecima u malom oglasniku zagrebačkih novina, bio je oglas da se dvorac prodaje. Fasada je prema glavnoj cesti Zagreb – Varaždin /na Gornjoj Lonji/ još impozantna, s dvije okrugle kule na krajevima i visokom kapelom /iako je to jedva četvrti dio nekadašnje zgrade koju je restaurirao Bolić/, ali je dvorac lišen svih ukrasa i udobnosti, veličine i sjaja, ruševan, podrt, prokisao i nečist.
Pust i prazan, zatvorenih prozora i razbijenih zelenih žaluzina, razlupanih stakala. U prizemlju stanovala je seljačka obitelj, koja je nekoliko godina prije kupilo okolno zemljište, a u gornjim parketiranim odajama sušila je žito i kukuruz kojima su se obilno gostili vrapci i štakori. Velike odaje s oguljenim stropovima, potamnjelim vratima i parketima, razdrtim balkonom, paučinastim oltarom u kapeli, bez slika, zvona, peći – sve je prije rasprodano! U obiteljskoj grobnici /pod kapelom/ leži samo još comes Edgar de Corberon, sahranjen godine 1861. – svoje pretke prenijeli su posljednji Draškovići u grobnicu drugeloze Draškovića.»
Ogromne je novce dao Begović za obnovu Bisaga. Za to se obraćao i arh. Dragi Ibleru. Tako npr. samo troškovi popravka krova, prozora, stakala, uređenja vrata iznosili su 106.000 dinara – više nego je bila cijena cijeloga imanja /dvorac sa tri jutra zemlje!!!/.
U svoj Bisag uselio je Begović 01. svibnja 1932. g. Uselio je zapravo u drugu polovicu dvorca, jer je raniji vlasnik, domaći seljak dio grada srušio poslije prvog svjetskog rata….
Begović je učinio sve da svoj Bisag pretvori u što udobniji dom. Posebnu je brigu poklanjao njegovom unutrašnjem uređenju. U salonu su se nalazile originalne gravure od Vivaresa, Chatelaine , La Veaua i drugih, a po stijeni starinski bakrorezi, stari sekreter, škrinje, skupocjeni majsenski porculan, spinet, slike Petra Dobrovića, Vladimira Becića, Milivoja Uzelca, Ljube Babića, Jerolima Mišea, Jose Kljakovića, Emanuela Vidovića i drugih. U buffetu izbor pića koji se samo može zamisliti – crno vino, šljivovica, Whisky, Gin, nudilo se iz njega Benediktincem, Medocom, Chartreuseom, Holdom…
Međutin nakon četiri godine Begoviću teret grada Bisaga postaje prevelik, a uz to je bio i boležljiv, te je veliki dio vremena provodio u Zagrebu, pa ga nudi na prodaju Bogdanu Radici /1936./, tada članu jugoslavenske delegacije pri Ligi naroda u Ženevi.
Početkom rata Begović definitivno odlazi u Zagreb, a dvorac iznajmljuje njemačkom Akcionarskom društvu cestovne i niskogradnje /STUAG/, sa sjedištem u Varaždinu. Krajem rata ovdje je vojna postaja, a kada su je partizani eliminirali, napunili su dvorac slamom /prema sjećanju seljaka/ i zapalili ga! Od tog vremena, pa sve do danas nitko nije ni pokušao zaštititi ovo povijesno gnijezdo hrvatskog plemstva, o čemu Begović piše: «Lijepo su živjeli vlastelini nekad u ovim krajevima. Sjetite se samo da su vlasnici Bisaga, grofovi Draškovići išli često u Beč, u svom šesteropregu, a usput tri puta mijenjali konje. Uopće, u prijašnja vremena ljetovalo se na ovim dvorcima veoma ugodno.
Ta velika gospoda provodila su zime u Beču, Pešti i Zagrebu, a ljeto bi proveli ovdje i puni novaca opet se ujesen vratili u blizinu carskog burga. Ovamo su na svoja zagorska imanja pozivali bečku i peštansku aristokraciju i plemiće iz hrvatskih krajeva. Erdedijevi iz susjednog Novog Marofa imali su cijela lovišta. Gore na Gornjoj Rijeci pak je živjela poznata obitelj Rubido, na jugu od Bisaga u današnjem Dugom Selu jedna grana Draškovića, a Ožegovići u Humu. I stara i mlada povijest je ovdje ostavila tragove!
Za stari grad Bisag vezana je još jedna izuzetna osoba – francuski plemić, malteški vitez, prijatelj Bana Jelačića, intimus hannoverskoga kralja Ernesta Augusta I. Riječ je o Edgaru Corberonu de Troissereuxu /1807 – 1861/, koji je sahranjen u grobnici kapelice Sv. Florijana u dvorcu. Na zidu kapelice stajala je ranije ploča, za koju se nikada nije saznalo tko ju je uklonio i kako je nestala, a na njoj se nalazio grb sa natpisom:
EDGARUS BOURRE COMES DE CORBERON
SUPREMI ORDINIS MELITENSIS ET R.
HANOVERANI ORDINIS
GUELPHORUM EQUES
MORTUUS 54. ANNO AETATIS SUAE 20. AUG. 1861.
R.I.P.
IZVOR: http://www.zupa-bisag.com/grad_bisag.php
... ipak, ima života na Bisagu !
... slijedeći cestu krenuo sam potražiti arheološko nalazište Čanjevo, a putem do tamo shvatih kako ima nešto u ovoj priči s početka pisanja i želji za vožnju po Bosni, naime naišao sam na selo Visoko i u njemu zanimljivu crkvu, znak prepoznavanja općine župna crkva Presvetog Trojstva. ta crkva prvi se put spominje 1111., a zatim 1334. godine. Na njoj su danas arhitektonski prepoznatljive gotička i barkona faza, ali su arheološkim pregledom prilikom izrade vodoodvodnje zamijećeni i brojni zidovi pod njom, što upućuje na to da su zakopane još mnogobrojne tajne.
... zanimljiv natpis ponuđen mještanima, župljanima, ali i cjelokupnu Hrvatskom puku:
... istaknuta Visočka povijesna znamenitost je lipa Bele IV. Arpadovića, koji ju je prema narodnoj predaji zasadio na tome mjestu još davne 1242. godine sam Bela IV. iz zahvalnosti. Lipa je zaštićena kao spomenik prirode (registarski broj 202 u republičkom zavodu za zaštitu prirode). Lipa, koja i danas krasi središte mjesta u svom je najraskošnijem rastu bila visine 20 metara.
... i tako dođoh do Čanjeva, pogled na objašnjenje s ploče je dovoljno o kratkom zapisu povijesti utvrde:
... i za kraj malog i slatkog puta utvrda Konjščina, no o njoj sam već pisao:
... ma nije gotovo, ipak sam bio i u Bosni:
Nema komentara:
Objavi komentar