... Azroovisnost !

 KARTA ZA SREĆU

... krevet, temperatura, med, andol i čaj, grlobolja, miris i okus su postojani – no ne govorim o današnjici. Priča nastaje daleke 1981. godine u Lipiku, u mojoj sobi. Negdje početkom ljeta kada je brižna majka njegovala svog bolesnog prvorođenca. Obilazeći me takvog u predahu kućanskih poslova i držeći u rukama prepunu tacnu popunjenu uporabljenim maramicama, šalicama i tanjurima. Izlazila je iz sobe plašljivo otvarajući vrata s kojih je gledalo mrgudno lice s postera Bruce Lee-a u prirodnoj veličini.

Moja ovisnost o najdražem mi bendu nastaje jednog od tih ljetnih dana u borbi s anginom, prehladom, bronhitisom, ma ne sjećam se što je bilo. Bolesni adolescent u svojoj sobi ubija dosadu čitajući laka štiva. Većinom stripove: Alan Ford, Laso, izdanja Zlatne serije i Lunov-a Magnus stripa, Politikin zabavnik, SN reviju, Sportske, Start, a vjerojatno i neku knjigu R. Ludluma. Školska godina je završila. Ljeto se razmahuje, bazeni zovu, frendovi izlaze, a ja bubani. Lipik u punoj snazi i ljepoti mami sklapanju novih poznanstava s onima koji dolepršali na "ferije" kod baka, djedova, rodbine, prijatelja.

Na vratima sobe Bruce Lee, a na zidovima Dinamo u svim ekipama do tada, ističu se Cico, Zeko, Mlinka, tata Ćiro; kuhala se plava '82. Zatim Bijelo Dugme, Film, Status Quo, Deep Purple, Prljavci, AC/DC. Jim Morrison gol do pojasa i raširenih ruku, ispotpisivan i išaran imenima, potpisima i zapisima prijatelja koji su mi dolazili doma. Na zidovima nema Azre – barem do tada!

Bolesničku samoću tijekom slušanja Prljavaca i predstavljanja D. Bogovića na pjesmi Crno bijeli svijet uz ostale instrumentalne zvukove ploče s gramofona "Iskrafon 2006"  prekida mi prijatelj Dule Vuk(osavljević). Zna da nemam kazetofon niti volim kazete, no on donosi dvije kazete i svoj kazić.

Veli uzbuđeno, onako s vrata:"Ovo moraš čuti! "Klik!" Otvaraju se vratašca kazića, ubacuje on neku kazetu i ............... sve ostalo je Azra. Sobu je ispunilo pitanje: "A šta da radim?" Poznati kratki instrumentalni uvod te pjesme trenutno mi je zamutio i osvojio mozak. Ponovio sam tu pjesmu, pa opet i vjerojatno još jednom i još pokoji put. Dule zahtijeva premotati kazetu na početak. Potom slijedi drugi val oduševljenja uz čudne početne taktove neobičana pjesmuljka "041". Druga pjesma albuma me dovodi do totalnog ludila! Danas razmišljam kako me "Užas je moja furka" uvela u furku s Azrom koja traje do današnjih dana. Dule mi je jednostavno morao ostaviti kazić i kazete kako bih "Odlazeći u noć" upijao redom sve snimljene pjesme. Pa kako odbiti bolesnog frenda? Ujutro me probudilo majčino pitanje: "Kako ti je, imaš li temperaturu?" Ne znam kako sam izrekao: "Imam mama, odlično mi je, ali  izliječila me Azra i povisila temperaturu ovisnosti." Nije me ništa shvatila, nego pitala: "Što ti trabunjaš, koja ti je sad ta?" Gleda u moje podočnjake misleći da su od bolesti, a ja sam proveo noć stiskajući tipke kazetofona PLAY, FF, REW i STOP. Žuljeve sam na jagodicama prstiju dobio te noći. Odmahnula je mati rukom izlazeći ponovno s punom tacnom iz sobe, odmjerila "Malog zmaja" na vratima i otišla mi donijeti doručak.Da Johnny i ekipa na izdanje kazete nisu ubacili pjesme-dodatke kojih nema na ploči, možda ne bi nastala moja četrdeset i kusur godišnja ovisnost o Azri.

Što prvo učiniš nakon ozdravljenja? Ne znam za druge, no ja sam tada prebrojao dinare u džepovima, nešto mi je tutnula i pok. baka Marica pa sam cipelcugom krenuo prema robnoj kući u Lipiku. Tamo na drugom katu tehnike kod kuma Obrada na odjelu naumio sam kupiti ploču. Prvo razočaranje nastaje čim mi je kum Obrad objasnio kako je svega nekoliko ploča dobio i više ih nema, neka potražim u Pakracu. Istrčavam iz robne kuće na ulicu u mješavini razočaranja, tuge i straha da ploče neće biti niti u Pakračkoj robnoj kući. "Užas je moja furka" proganja me naslov pjesme s albuma. Mirisi lipa kod Zelendvora umiruju trenutke čekanja nebi li netko uočio moj autostop, dignuti palac i povezao me prema Pakracu. Dolazim pred "Robnjak", utrčavam na drugi kat prema policama s pločama. "Imate li Azru?" Bojažljivo sam pitao prodavačicu. "El to neka nova, što ona pjeva?" Pogađa me protupitanje starije prodavačice. "Ma nije nova, ovo im je druga ploča" - ljutito joj odgovaram. Ne shvaća me prodavačica, a niti ja nju! Srećom izlazi mlađi prodavač, gleda me namigujući i odgovara kolegici podsmješljivo kako je to grupa, Azra!" Imamo mali još dvije ploče, imaš sreće" - odgovara mi!

IMA !!!!!

Izbrajam mu neki dinarski iznos (koji tada za dupli LP i nije bio mali), ostavljam i nešto kusura. Znam da sam "Bankrot mama", no držim svoje blago u rukama kao Frodo Baggins prsten. Krećem do autobusnog kolodvora na povratnu turu stopiranja do Lipika (Filipovca). Kući nikoga, osjećam se kao "Gospodar samoće" čija "Karta za sreću" poziva postaviti vinile na gramofonski pladanj i uživati u sada već dobro poznatim mi pjesmama.

I onda razočaranje drugo! "A šta da radim?" Pa ove pjesme na ploči nema??? Kako je nema, nisam lud, zašto!? Kasnije sam shvatio kako već spomenutih pet pjesama (dodataka) na kazetama ima, a nema na plejki.

Ubrzo nakon toga teta iz Zagreba donijela mi je prvi album Azre. "Džuboks" je tada izdao i neke postere pa sam užurbano mijenjao "tapete" na zidovima svoje sobe. "Između nas" – Azre i mene postojala je samo "Sunčana strana ulice." Čitao sam i upijao tekstove kao i mnogi samozvani "Pametni i knjiški ljudi". Svi koji su mi imali nešto reći kontra Azre za mene su bili "Kurvini sinovi". Jednostavno - bili su mi "Daleko od istine."

Stvarala se ekipa istomišljenika u Lipiku i Pakracu. "Nedjelja popodne" se u društvu Bode, Marka, Anđelka, pok. Kafke i Kec-a pretvarala osim analize Dinamove tekme u "Uvijek istu priču" o Azri. Maštalo se o prvom koncertu. Dan danas, dolje u rodnom kraju od mnogih poznanika čujem kako su za sve nas u toj ekipi postojali samo Dinamo, Cibona i Azra. Prijatelji i poznanici iz Lipika, Pakraca, Zagreba, iz vojske, sa školovanja i mnogih moto partya viđali su me u situacijama kako se odmah preobrazim na taktove Azrinih pjesama. Pogledaju me i kažu: "Uvijek ista priča." Dule je znao ponekad s nama uživati u Azri, no nikada nije postao zagriženko kao nas nekoliko.

Često sam upucavajući se curama uz "Poziv na ples" predlagao "Provedimo vikend zajedno" te ako su pristale i šapnuo: "Poljubi me." Ne tamo kamo Johhny upućuje u pjesmi... znate već! "FA-fa-fa"!

Gdje mi je bio prvi koncert, nisam ziher. Mislim ipak da se dogodio u jesen 81. u Daruvaru. Pamtim više minutni instrumental Đonija i Leinera, mislim u "Furci", no opet nisam siguran. Možda se i varam, možda je bila i godina kasnije. Stopiralo se tamo, a nazad radi viška piva u poznanikovu stomaku te pomanjkanju koncentracije pri otključavanju stojadina imali smo priliku moliti lokalnog brkatog milicajca: "Samo nemoj po glavi d.p."

Ponosno se sjećam i nazočnosti na dva od sedam koncerata u Kulušiću zahvaljujući lažiranom tetinom pozivu da me nešto treba u Zagrebu te sestrični koja me upoznavala sa Zagrebom. Sve zajedno, imao sam rijetku sreću odslušati 26 Azrinih koncerata u živo. Postao sam ovisnik i eksponat na tim koncertima. Čak sam i služeći vojni rok uspješno s frendom iz Sinja zbrisao na koncert.

Nezaobilazni dio moje priče jest sakupljanje novinskih izrezaka o Azri u jednu debelu bilježnicu tvrdih korica A4 formata. Što sam pronašao, to sam lijepio, prepisujući svaku novu Azrinu pjesmu, album po album. Srećom tu bilježnicu, gotovo relikviju svojih Azro-uspomena imam i danas. S ponosom i uz skromnu samohvalu nekada je nekome i pokažem. Ovjekovječio sam svoju bilježnicu na 40. godišnjicu izlaska prve Azrine ploče (singla) jednim FB zapisom, a nedavno sam njene poslikane stranice postavio i na svoj moto-blog. Uz Azru nikada nisam doživio "Grad bez ljubavi", a naputovao sam se Lijepom našom što poslom, što motorom te u tim gradovima gledao kako "Lijepe žene prolaze kroz grad."

Iščekivanje objave svake nove ploče i ulazak u Jugoton u Bogovićevoj kupiti ju posebni su osjećaji. Onaj osjećaj kada kupiš ploču već u ponedjeljak, a treba proći cijeli tjedan iščekivanja do petka i povratka doma u Lipik kako bi se dočepao svog gramofonskog pladnja. Brzi pozdravi s najmilijima i bijeg u sobu na preslušavanje. Mlađi brat Goran znao je već tada šutjeti i slušati sa mnom Azru. Uživao je u mom uživanju. Postalo je standardom očekivati najmanje dupli LP. Dobiti od nekoga na poklon majicu, duksu, knjigu pjesama, ma bilo što posvećeno Azri izazivalo je u meni duboku i iskrenu zahvalnost. Pjevala se i živjela Azra. I danas ju živim. Tako će biti sve dok mi na ovozemaljskom rastanku netko ne odsvira "Obrati pažnju na posljednju stvar."