... još jedna kratka objava ranijeg putovanja iz 2016. godine koje me odvelo do Donjeg Prološca u Imotskoj Krajini.
*Arhitektura duhovnosti, izričaj čovjekove mašte kao zahvalnost Majci Božjoj, sklopljeni su u toj oazi pobožnosti, molitve i vjere u svoj svojoj veličini. Na samom izvorištu života imotskog čovjeka, izvorištu njegove rijeke Vrljike, između nove crkve i ruševina stare, velika je livada – Zelena katedrala – sa stoljetnim stablima, zvana Lučica.
*Prostor je ograđen zidom i u njemu je, prema nacrtu ing. arh. Ede Šegvića, godine 1995. podignut novi oltar i uređena otvorena bazilika u kojoj se slavi sveta misa na svetkovinu Velike Gospe, kada se okupi veliki broj vjernika iz cijele Imotske krajine i susjedstva.
*Jedinstven je to spoj vjere i odanosti Majci Božjoj imotskog puka, ali i puka mnogih župa Dalmatinske zagore. I arhitekt je dao posebnu dimenziju Zelenoj katedrali. Ulazni veliki stupovi drže otvorena vrata i onda se u paru spuštaju gotovo pred sam oltar. Narod ulazi u crkvu,a ona je nad otvorenim Božjim nebom, ogrnuta samo zelenim granama topola visokih i do trideset i više metara. Umjesto mramornog poda, trava, zelena i mirišljiva, umjesto zvukova orgulja, poj slavuja i grdelina. Voda za blagoslov iz Vrljike, čovjek bi se nje napio da napuni dušu. Na samom ulazu kip Majke Božje, dar nekog pobožnog čovjeka za samo njemu znanu nakanu.
... simbol Prološca je stari kameni most u centru grada.
Nema komentara:
Objavi komentar