subota, 27. siječnja 2018.

... oči pune Hrvatske - Jastrebarsko ( dvorac Erdödy) !




Dvorac Erdödy u Jastrebarskom, najstarije zdanje u gradu smješten je u prekrasnom starom parku koji je hortikulturni spomenik. U prvotnoj funkciji bio je to dvorac tipa Wasserburg, nizinska tvrđava okružena vodenim opkopima koji su danas zasuti i ozelenjeni, ali vidljivi u obličju terena. Prema arhivskim podacima dvorac-kaštel sagradio je ban Matija Gereb u razdoblju od 1483. do 1489. godine. U prvoj polovici 16. stoljeća obitelj Erdödy dolazi u posjed jastrebarskoga vlastelinstva pa tako i dvorca te ga posjeduje sve do 1922. godine. Zgrada dvorca izvedena je kao četverokut koji je smješten na blagoj uzvisini i opkoljen jarcima, kao što su rađene utvrde nizinskog tipa. Krila su mu različite visine, a najviše krilo zatvaraju dvije preostale zaobljene kule. Unutrašnje dvorište krasi trijem s arkadama i barokni stupovi. Stari kaštel podigao je ban Matija Gereb krajem 15. stoljeća, a od početka 16. st. pa do 1922. dvorac je u posjedu obitelji Erdödy. Tijekom vremena više puta dograđivan, ovaj četverokutni dvor pojačan s dvije zaobljene kule bio je jedna od utvrda u vrijeme turskih osvajanja. Ploču lijevo od ulaza ugradio je 1592. godine ban Toma Erdody. Stjepan Erdödy, ljubitelj prirode i lova osnovao je u njemu Prirodoslovni muzej. Nakon toga kupio ga je veletrgovac Ehrman, a kad je on 1936. godine propao, općina ga je otkupila za dječji dom. U njemu je neko vrijeme bio smješten i Zavičajni muzej.

Dvorac je danas u derutnom stanju i nije moguće razgledati mu unutrašnjost, međutim uskoro mu slijedi potpuna obnova i ponovno će zasjati u novo-straom sjaju. Do tada ga možete razgledati samo izvana, dok šetate prekrasnim perivojem Erdödy.

U gradskom muzeju Jastrebarskog posebno mjesto zauzima zbirka vezana uz dvorac i povijest grofova Erdödy koju između ostalog čini i mala zbirka fotografija, lovačkih predmeta i trofeja grofa Stjepana Erdödya koji je bio strastven lovac i pionir fotografije u našem kraju.
Izvor: www.tzgj.hr




















... oči pune Hrvatske - Gornje Pokupje !




Vlastelinstvo Pokupja u veličini 45. 000 metara kvadratnih kupio je 1870. – ih godina Franjo pl. Türk od vlastelina Ivana Kostića. Središte dobra bio je dvorac u obliku slova L, izgrađen na mjestu starije kurije, smješten na desnoj obali Kupe (nepun kilometar iznad utoka Dobre u Kupu). Jednokatnica visokog krova pod kojim se nalazio red potkrovnih soba s velikim prozorima bila je u doba postojanja Napoleonovih Ilirskih pokrajina (1809. - 1813.) ladanjsko sjedište francuskog maršala Marmonta.
Godine 1905. / 1906. Franjo pl. Türk (1836. – 1913.) pregrađuje i proširuje stari dvorac prema nacrtu Ljudevita Eisenhuta, davši mu izgled koji se sačuvao do današnjih dana. Prema snimkama zdanja iz 1910., 1933. i 1975. godine skinute su ukrasne ograde koje su stajale na istočnom i sjevernom pročelju i uklonjeni prozori potkrovnih prostorija s odgovarajućim trokutnim zidićima i strehama.
U času smrti u kolovozu 1913. Franjo pl Türk od Karlovca Grada, tako je po običaju onoga doba glasio njegov puni naslov – začasni građanin Grada Karlovca bio je vlasnik kuće broj 12 u Preradovićevoj ulici u svome rodnom gradu i posjedovao četiri imanja: Novigrad na Dobri, Hrastje, Svetice i Pokupje. Osim toga imao je znatne svote uložena novca, najvećim djelom u „Karlovačkoj štedionici“.
Dvorac u Pokupju i pripadajuća zemlja, uz druga dobra, prešli su u posjed njegove najmlađe, tada dvadeset petogodišnje kćeri Irene koja se 1914. godine udala za pomorskog časnika Božidara Mažuranića st. U braku su im se rodila tri sina: Ivan Vladimir (Vlatko) 1915., Josip Franjo (Feri) 1918. i Božidar (Fedor) 1920. godine.
(Spomenuta imanja ostavio je svojoj najmlađoj kćeri Ireni, pošto je svojedobno dao ostalim svojim potomcima iz dva braka – četirima kćerima i jednom sinu – odgovarajuće dijelove svog velikog imetka, što ga je tijekom života stekao djelomično poslujući u zajednici sa svojim ocem, a djelomično sam).
Stjecajem nepovoljnih prilika Ireni Mažuranić nije uspjelo sačuvati baštinu u cijelosti. Sasvim neočekivano zaredale su nedaće: u svibnju 1914. pala je u stečaj „Karlovačka štedionica“, pošto je njezin glavni ravnatelj prisvojio novac ulagača i pobjegao s njim u Južnu Ameriku. Pritom je i Irena Mažuranić izgubila veći dio gotovine koju je naslijedila. Godine 1914. buknuo je Svjetski rat. Božidar Mažuranić st. koji se prije vjenčanja povukao u pričuvu, da bi se posvetio upravljanju imanja, odrekao se uloge vlastelina i vratio u Mornaricu. Kako je uslijedila mobilizacija, gospodarstvo je zbog nedostatka radne snage stalo naglo propadati. Da ne zapadne u dugove Irena Mažuranić 1917. godine prodaje imanje Novigrad. Kasnije zbog „agrarne reforme“ i visokih poreza u Prvoj Jugoslaviji u periodu između 1922. i 1924. prodaje vlastelinstva Hrastje i Svetice, pa u dvorac u Pokupju seli namještaj i sve vrijedne stvari. Time je baština Franje Türka bila svedena na Pokupje i kuću u Karlovcu.
Kada je 1930. u četrdeset trećoj godini života umrla majka Irena, maloljetni sinovi postaju vlasnici dvorca u Pokupju i cijelog imanja od otprilike tristo rali pašnjaka , oranica i šume. Zbog njihove maloljetnosti imanjem su upravljala ukupno trojica zakupnika do početka 1941. g., kad upravu preuzima najstariji brat Ivan Vladimir (Vlatko), u suglasnosti s mlađom braćom, pošto su oni bili djelatni časnici Ratne mornarice i daleko od posjeda na obali Kupe. To stanje potrajalo je do 1945. kad nova vlast prisvaja imanje. Gospodin Božidar Fedor Mažuranić piše: „Nesumnjivo je odluku novih vlastodržaca potkrijepila okolnost, da smo moj brat Josip Franjo i ja , kao hrvatski časnici, stajali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku do kraja, otišavši, poslije njezina sloma u tuđinu, dok je naš najstariji brat Ivan Vladimir, u ono doba student prava, u svibnju 1945. bio uhvaćen od partizana na povlačenju s domobranskom jedinicom kojoj je pripadao, te je prošao „kolone smrti“ i komunističke logore, a i kasnije je u više navrata bio zatvaran (umro 1985.) Kao takav nije ni neizravno mogao utjecati na tadašnje odgovorne ljude radi namjene i čuvanja pokupskog dvorca, gospodarskih zgrada i perivoja ili bilo kojeg dijela izvlaštenog imanja.“ U času kad je Mažuranićima oduzeto imanje, cijeli dvorac, sve sobe, blagovaonica i nusprostorije bili su uređeni i dotjerani. Pokućstvo je po stilu pripadalo raznim razdobljima: Marija – Terezija, empire, bidermajer. U blagovaonici je bio golem kredenc ukrašen Türkovim monogramom i krunom, i stol za posluživanje s mramornom pločom; velik okrugao jedaći stol koji se mogao razvući, da oko njega može sjesti trideset šest uzvanika, s odgovarajućim brojem stolica presvučenih kožom. Tu je garnituru od orahovine iz vlastite šume dao izraditi Franjo Türk ml. Druga spomena vrijedna garnitura bila je donesena u Pokuplje iz nekadašnjeg pavlinskog samostana u Sveticama. Sastojala se od stola, stolica i naslonjača od teška crna drveta. Način izrade upućivao je na vrijeme renesanse. Svi komadi bili su ukrašeni izrezbarenom gavranicom i gnijezdom, iz kojega su virili mladi ptići. Božidar Fedor Mažuranić pretpostavlja da je garnitura u Svetice prenesena iz Ozlja poslije sloma Zrinsko – frankopanske urote. Namještaj su nadopunjavala stajaća i zidna ogledala, sagovi, zastori, svijećnjaci, stolni i zidni satovi i mnoštvo knjiga na raznim jezicima. Na zidovima su visjeli obiteljski portreti raznih veličina izrađeni uljenim bojama, krajolici, ratni prizori, mrtve prirode, kopije radova znamenitih majstora (Corot, Watteau, Renoir, Murillo, Goya), bakrorezi, akvareli, minijature. Brojne slike koje su krasile zidove dvorca bile su djelo članova obitelji: majka Irena i njezine sestre bavile su se slikarstvom u doba djevojaštva; Božidar st. (otac) slikao je i crtao od najranije mladosti koliko su mu dopuštale škola i služba. Kasnije je kao već odrastao čovjek završio slikarsku akademiju u Parizu. Kopije stranih majstora izradio je brat Ivan Vladimir (Vlatko) koji je bio vrstan slikar i u vremenu od 1945. do svoje smrti 1985. godine čas živio od slikarstva, čas mu je prodaja slika bila dodatna zarada.
Oduzete zgrade i zemljište koristila je u novoj državi „Karlovačka industrija obuće“ („KIO“), a 1990. - ih dvorac je iznutra i izvana oštećen što od ljudske ruke, što od zapuštenosti, a perivoj opustošen.
(Božidar Fedor Mažuranić, praunuk bana pučanina Ivana Mažuranića i Franje pl. Türka st. , unuk Franje pl. Türka ml., nećak i krsno kumče spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, rodio se 1920. u Zagrebu. Osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stekao je u Karlovcu i Zagrebu. Godine 1937. stupio je u Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku, pa je 1940. promaknut u prvi časnički čin. Bio je poliglot, govorio je, čitao i pisao osam jezika. Godine 1998. vratio se u Hrvatsku sa suprugom i sinom Teodorom Darkom. Preminuo je 11. studenog 2010., sahranjen je u velikoj grobnici obitelji bana Ivana Mažuranića u Aleji hrvatskih velikana u Zagrebu).
Izvor: tekst u „Svjetlu“ br. 3 – 4 iz 1993. godine, piše iz Buenos Airesa Božidar Fedor Mažuranić. (Biserka Fabac)



















... konjušnica !









četvrtak, 25. siječnja 2018.

... oči pune Hrvatske - Ozalj !

... ali ne munjara ili stari grad Ozalj, već jedno malo etno selo, usnulo u zimski san, ponovo danas obiđeno, malo pofotkano pa evo:

U cilju očuvanja tradicijske kulturne baštine, poglavito arhitekture, uz cestu prema Trgu, manje od 1 km od centra Ozlja smješten je slikovit Etno park tj. muzej na otvorenom koji je dio Etnografskog odjela Zavičajnog muzeja Ozalj. U Etno parku predstavljena je tradicijska arhitektura i uporabni predmeti predindustrijske svakodnevice. U slobodnom prostoru pod znanstvenim vodstvom i nadzorom nalazi se zbirka koja se sastoji od stambenih i gospodarskih objekata, interijera niskih seljačkih sobica, kuhinja i spremišta s autentičnim inventarom. Krovovi kuća prekriveni su slamom od raži tzv. „škopom“ i karakteristične su gradnje od tesanih drvenih greda s tzv. „hrvaškim vuglima“ te svjedoče o sve rjeđim primjerima tradicijskog seoskog graditeljstva.















... izvor teksta: http://www.ozalj-tz.hr/index.php?id=19

Istaknuti post

... kolaž Šokca !