... još jedna starina koja trpi svoje ovozemaljske dane, doduše lijepo je vidjeti kako nije zapuštena niti izvana, niti (fasada), niti njegova neposredna okolina, trava je ošišana, u perivoju se ističu razna stabla, sve bolje od zapuštenosti kakvu većinom nalazim.
... u Ivanečkom kraju, slijedeći upute GPS-a i vozeći prema Vinici sasvim slučajno sam nabasao na putokaz za dvorac Maruševec, nisam niti znao za njega, ali eto, kada te navigacija krivo vodi - ipak nekamo i odvede !!!
Prenešeni tekst u nastavku sa https://blagamisterije.com/bio-je-jedan-od-najljepsih-no-danas-je-zatvoren-za-javnost-ipak-mirna-ljepota-dvorca-marusevec-i-dalje-ostavlja-bez-daha/652/
... vrijedi otvoriti linkove te pogledati slike interijera!
Legenda kaže da je na prostor današnjeg Maruševca u neka davna vremena došla Čehinja Maruša, sagradila dvor i osnovala obitelj. Tako je nastao Maruševec, jedan od najljepših dvoraca Hrvatskog Zagorja.
No, povijesni izvori bilježe postojanje ovog sredovjekovnog dvorca već sredinom 14. stoljeća, kada je on bio obiteljski dom plemića Vragovića.
Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je svojih izgled više puta mijenjao tijekom svojih 600 godina postojanja. Negdje u 16. stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim opkopom (Wasserburg) što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve.
Godine 1716. Vragovići dobivaju barunat, a posljednji iz obitelji, Franjo Adam, gospodar Maruševca i Križovljangrada, bez muškog potomstva, imenovao je svog nasljednika plemića Krstu Črnovačog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde.
Kad je on već sljedeće godine 1717. poginuo kod Zrina u borbi protiv Turaka, Maruševec postaje vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i naposljetku Patačića koji su vlasnici dvorca do 1817. godine kada umire posljednji muški član obitelji.
Nakon Patačića Maruševec često mijenja vlasnike. Godine 1873. dvorac je kupio od baruna Simbschena pruski grof Artur Schlippebach sa ženom Luisom. Grof Schlippebach želio je kupiti Erdődyev varaždinski Stari grad, a kad to nije uspio, bio je zadovoljan i s tada mnogo manjim Maruševcem koji je dogradio i dao mu današnji izgled.
Historizacija dvorca, u duhu tadašnjeg romantizma, izvedena je 1877. godine. Potpuno je promijenjen dotadašnji izgled dvorca izvana, ali i u unutrašnjosti. Prigrađena je trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima i grbom Schlippebacha koji se nalazi na kuli, iznad prozora drugog kata i u prolazu kroz kulu.
Sva su pročelja ukrašena bogatim arhitektonsko-plastičnim dekorom, uobičajenim za kasno 19 stoljeće. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća.
Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara.
Schlippebachovi nisu dugo uživali u obnovljenom dvorcu. Artur je umro 1881. godine u Kairu, a njegova se udovica nakon dvije godine udala za grofa Rudolfa Erdődya, vlasnika Novog Marofa. Maruševec je, zajedno s Čalincem, kupio dr. Oskar pl. Pongratz 1883. godine koji je preoblikovao perivoj i izveo manje građevinske intervencije na dvorcu.
Postavio je nova ulazna vrata na južnom pročelju iznad kojih se nalazi grb obitelji Pongratz i izgradio novo stubište kakvo je očuvano do danas. U stubišnom prostoru postavljena je velika tapiserija s prizorima iz lova, djelo Monnaccellia iz Rima. Zadovi su završeni 1901. što je obilježeno na sporednom ulazu na sjeverozapadnoj strani dvorca.
Perivoj nepoznatog podrijetla
Uz Maruševec podignut je i veliki perivoj, blago valovit teren na granici podivanečkog krajolika i varaždinske ravnice koji je omogućavao prekrasne vidike na polja, livade i okolne šume. Veći je dio perivoja nakon provedene agrarne reforme uništen i pretvoren u livade i oranice.
Tada je posječeno po nekoliko primjeraka močvarnog taksodija, kavkaskih i grčkih jela i neki rijetki primjerci borova. Pejzažni perivoj podignut je nakon 1877. godine tj. nakon obnove dvorca.
Prije romantične obnove dvorca u drugoj polovici 19. stoljeća vjerovatno su postojali vrtovi uz stari dvorac, slični onima iz Patačićeva kodeksa. Prema usmenim navodima pojedinca perivoj je preoblikovan 1884. i 1900. godine što se podudara s obnovama dvorca posljednjeg vlasnika Pongratza.
Nekoliko stotina godina stari hrastovi u perivoju ostaci su nekadašnje šume, a cvjetnjak s fontanom ispred južnog pročelja dvorca uređen je u 20. stoljeću, prije 1930. godine. Prema jednoj fotografiji, na tom je mjestu početkom 20. stoljeća još bila livada.
Osim autohtonog drveća, u perivoju su rasle i brojne egzotične vrste kao koloradska i alžirska jela, ginko, kavkaska i bodljikava smreka, pterokarija, američki divlji kesten i druge vrste. Današnji perivoj dosta je zarastao te je samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio još prije Drugog svjetskog rata.
Nema komentara:
Objavi komentar